Sv. Dominik i molitveni stavovi (duboki naklon, prostracija, poklon i stajanje pred Bogom, ruke u znaku križa, uzdignute ruke prema nebu, čitanje Svetog pisma).
TIJELO KAO MOLITVA
Nije nužno izgovarati mnogo riječi. Dovoljno je držati uzdignute ruke.
otac Makarije
Tijelo je naš partner na duhovnom putu. Ono može biti polazna točka za pravu molitvu. Mi se stalno izražavamo tijelom: pružamo ruke, pozdravljamo se, grlimo se i ljubimo. Tijelo je oblik unutarnje razmjene. Zagrljaj je pokret tijelom puno bogatiji od riječi volim te. Ako tijelom možemo izreći naše unutarnje raspoloženje, zašto onda ne bismo molili tijelom? Zašto ne bismo ispružili ruke prema Bogu? Zašto ne bismo kleknuli? Nažalost, u kršćanstvu je izgubljena važnost tijela u molitvi. Tijelo se više smatralo zaprjekom pa ga je trebalo pokorom krotiti i učiniti poslušnim. Još u srednjem vijeku tijelo je bilo dio molitvenog izraza što vidimo u Katalonskom kodeksu gdje je sv. Dominik naslikan u više molitvenih stavova.
Svrha je kontemplativne molitvene vježbe postati jedinstvena i cjelovita osoba čija su duh, duša i tijelo u skladu. Biti jedno s disanjem, glasom, s riječju, sa stajanjem, hodanjem, s pokretom, s plesom, s radom. Tko uistinu može biti jedno s onim što čini, nakon nekog vremena ponavljanja te vježbe može doživjeti iskustvo Božje blizine. Recimo, ako pri hodanju usmjerim pozornost na svoje noge kako jedna za drugom koračaju, raste unutarnja prisutnost. Tko može jedno biti s ovim korakom, može biti jedno s Bogom. Na taj način naš život postaje hodočasničko putovanje. U pristupu tijelu kao duhovnom sredstvu molitve dolazimo do predodžbe Božje koju smo sami iskusili, a ne do predodžbe koju nam je netko prenio. Hodanje, stajanje, rad - to je ustvari uvježbavanje u pravu duhovnost. Ako tako hodamo i obavljamo druge jednostavne čine, naša svakodnevica može postati molitva. Tako trebamo hodati, stajati, piti i jesti, radovati se i trpjeti. Onda će naš sav život postati prava molitva.
MOLITVENE GESTE
Bog želi da ga proslavljamo ne samo dušom nego i tijelom. Sveti Pavao kaže: „Proslavite Boga svojim tijelom“, a papa Benedikt XVI. u knjizi „Duh liturgije“ objašnjava: „Tijelo ima mjesto u bogoštovlju utjelovljene Riječi. Štovanje se izražava i liturgijski u svojevrsnoj disciplini tijela, u gestama koje se razvijaju iz unutarnjih zahtjeva liturgije.“
I tijelo, dakle, uz um i srce, ima važnu ulogu u molitvi. Stavom u molitvi i molitvenim gestama (sklopljene ruke, klečanje, uzdignute i raširene ruke, oči uzdignute prema nebu, ruke prekrižene na prsima…) usredotočujemo se na Božju prisutnost iskazujući Mu ljubav, poštovanje, zahvalnost, odanost. Dok ruke držimo sklopljene u molitvi ili klečimo, simbolično se obvezujemo na vjernost Bogu i stavljamo sebe, svoj život, u Njegove ruke. U Svetom pismu mnogo je primjera koji svjedoče o molitvenim gestama, primjerice o moljenju uzdignutih ruku: „Tako ću te slaviti za života, u Tvoje ću ime ruke dizati.“ (Ps 63,5; 141,2) Pružajući ruke prema Bogu, izravno Mu zahvaljujemo, slavimo Ga, izražavamo čežnju za Njime, obraćamo Mu se u pouzdanju. To je čin kojim prepoznajemo i priznajemo Njegovu veličinu i slavu. Širenje ruku pokazuje našu čežnju da primimo od Njega sve što nam želi darovati. Nicejski sabor održan 325. godine naglašava sljedeće: „Dizati ruke prema nebu znači predati cijelo naše biće Gospodinu, koji daje život.“
Čovjek može slaviti i hvaliti Boga i molitvenim plesom. Sveto pismo obiluje svjedočanstvima o tome u liturgijskim obredima: „Neka u kolu hvale ime Njegovo, bubnjem i citrom neka Ga slave!“ (Ps 149,39); „I pjevat će igrajući kolo: ‘Svi su izvori moji u tebi!’.“ (Ps 87,7) Crkveni pisci često spominju anđele i svece u nebu koji plešu i pjesmom slave Boga, što potvrđuje i jedan od kapadočkih otaca, sveti Bazilije Veliki: „Ples je neprestani posao anđela u nebu.“ Svaka je sveta misa odraz nebeske liturgije u kojoj se pleše slaveći Gospodina. Mnogi su Ga sveci upravo tako slavili, primjerice sv. Terezija Avilska i sv. Franjo Asiški. Tijelo, dakle, može biti molitva. Cijelim svojim bićem ulazimo u duhovno zajedništvo s Bogom, katkad u tišini, katkad uz usmenu molitvu ili glazbenu pratnju. Molitvene geste mijenjaju prirodu našeg razgovora s Njime. Dodaju mu novu dimenziju, oslobađaju nas diktata uma i njegovih misli tako da možemo jasnije čuti Božji glas, ne samo svoj. U spisima kapadočkih otaca – Bazilija Velikog, Grgura Nisenskog i Grgura Nazijanskog – govori se o tom sudioništvu tijela u Božjoj prisutnosti. Stav, govor, pjesma, slušanje i pokreti mijenjaju način na koji slušamo Gospoda i odgovaramo mu. Umjesto da brige i želje opterete um, zaokupljaju ga položaj tijela, zvukovi i geste, dopuštajući dubljoj čežnji za Bogom da se probije i izdigne. Umjesto da, dakle, Bogu nabrajamo molitve sa svojeg popisa, rabeći cijelo tijelo, otvaramo prostor molitvi da s pomoću nje uđemo u zajedništvo s Istinom. Molitva tijelom u zajedništvu s Bogom – više nego nabrajanje onoga što očekujemo od Njega, od sebe i drugih – nalikuje na zajedničko lomljenje kruha. Ne osjećamo više potrebu za brzom potvrdom ispunjenja onoga za što molimo, što otvara vrata iskustvu Božje prisutnosti. Moleći i tijelom, uživamo u vremenu provedenom s Gospodinom i to zajedništvo zadovoljava čežnju našeg srca.
Kako molitvenim gestama slaviti Gospodina?
Povucimo se u tišinu svoje sobe ili otiđimo na osamljeno mjesto u prirodi, sami ili u skupini. Odaberimo primjerenu duhovnu glazbu (npr. gregorijanski koral) ili pak klasično djelo koje nadahnjuje; molitvene geste/molitveni ples možemo izvoditi i u tišini. Isključimo mobitel, telefon, računalo itd. Stanimo u šutnji pred Bogom i pozovimo ga u svoju molitvu. Zamolimo ga pritom za vodstvo i zaštitu. Ponavljanjem jednostavnih pokreta (sklapanje dlanova, križanje ruku na prsima, uzdizanje ruku i očiju prema nebu, prigibanje koljena…) um i srce oslobađaju se vremenitih briga i pozornost usredotočuju na Boga. Cilj je takve molitvene vježbe ograničiti se na repetitivnu aktivnost kako bismo se toliko utišali da bismo na kraju mogli čuti Božji glas.
Nije nužno izgovarati mnogo riječi. Dovoljno je držati uzdignute ruke.
otac Makarije
Tijelo je naš partner na duhovnom putu. Ono može biti polazna točka za pravu molitvu. Mi se stalno izražavamo tijelom: pružamo ruke, pozdravljamo se, grlimo se i ljubimo. Tijelo je oblik unutarnje razmjene. Zagrljaj je pokret tijelom puno bogatiji od riječi volim te. Ako tijelom možemo izreći naše unutarnje raspoloženje, zašto onda ne bismo molili tijelom? Zašto ne bismo ispružili ruke prema Bogu? Zašto ne bismo kleknuli? Nažalost, u kršćanstvu je izgubljena važnost tijela u molitvi. Tijelo se više smatralo zaprjekom pa ga je trebalo pokorom krotiti i učiniti poslušnim. Još u srednjem vijeku tijelo je bilo dio molitvenog izraza što vidimo u Katalonskom kodeksu gdje je sv. Dominik naslikan u više molitvenih stavova.
Svrha je kontemplativne molitvene vježbe postati jedinstvena i cjelovita osoba čija su duh, duša i tijelo u skladu. Biti jedno s disanjem, glasom, s riječju, sa stajanjem, hodanjem, s pokretom, s plesom, s radom. Tko uistinu može biti jedno s onim što čini, nakon nekog vremena ponavljanja te vježbe može doživjeti iskustvo Božje blizine. Recimo, ako pri hodanju usmjerim pozornost na svoje noge kako jedna za drugom koračaju, raste unutarnja prisutnost. Tko može jedno biti s ovim korakom, može biti jedno s Bogom. Na taj način naš život postaje hodočasničko putovanje. U pristupu tijelu kao duhovnom sredstvu molitve dolazimo do predodžbe Božje koju smo sami iskusili, a ne do predodžbe koju nam je netko prenio. Hodanje, stajanje, rad - to je ustvari uvježbavanje u pravu duhovnost. Ako tako hodamo i obavljamo druge jednostavne čine, naša svakodnevica može postati molitva. Tako trebamo hodati, stajati, piti i jesti, radovati se i trpjeti. Onda će naš sav život postati prava molitva.
MOLITVENE GESTE
Bog želi da ga proslavljamo ne samo dušom nego i tijelom. Sveti Pavao kaže: „Proslavite Boga svojim tijelom“, a papa Benedikt XVI. u knjizi „Duh liturgije“ objašnjava: „Tijelo ima mjesto u bogoštovlju utjelovljene Riječi. Štovanje se izražava i liturgijski u svojevrsnoj disciplini tijela, u gestama koje se razvijaju iz unutarnjih zahtjeva liturgije.“
I tijelo, dakle, uz um i srce, ima važnu ulogu u molitvi. Stavom u molitvi i molitvenim gestama (sklopljene ruke, klečanje, uzdignute i raširene ruke, oči uzdignute prema nebu, ruke prekrižene na prsima…) usredotočujemo se na Božju prisutnost iskazujući Mu ljubav, poštovanje, zahvalnost, odanost. Dok ruke držimo sklopljene u molitvi ili klečimo, simbolično se obvezujemo na vjernost Bogu i stavljamo sebe, svoj život, u Njegove ruke. U Svetom pismu mnogo je primjera koji svjedoče o molitvenim gestama, primjerice o moljenju uzdignutih ruku: „Tako ću te slaviti za života, u Tvoje ću ime ruke dizati.“ (Ps 63,5; 141,2) Pružajući ruke prema Bogu, izravno Mu zahvaljujemo, slavimo Ga, izražavamo čežnju za Njime, obraćamo Mu se u pouzdanju. To je čin kojim prepoznajemo i priznajemo Njegovu veličinu i slavu. Širenje ruku pokazuje našu čežnju da primimo od Njega sve što nam želi darovati. Nicejski sabor održan 325. godine naglašava sljedeće: „Dizati ruke prema nebu znači predati cijelo naše biće Gospodinu, koji daje život.“
Čovjek može slaviti i hvaliti Boga i molitvenim plesom. Sveto pismo obiluje svjedočanstvima o tome u liturgijskim obredima: „Neka u kolu hvale ime Njegovo, bubnjem i citrom neka Ga slave!“ (Ps 149,39); „I pjevat će igrajući kolo: ‘Svi su izvori moji u tebi!’.“ (Ps 87,7) Crkveni pisci često spominju anđele i svece u nebu koji plešu i pjesmom slave Boga, što potvrđuje i jedan od kapadočkih otaca, sveti Bazilije Veliki: „Ples je neprestani posao anđela u nebu.“ Svaka je sveta misa odraz nebeske liturgije u kojoj se pleše slaveći Gospodina. Mnogi su Ga sveci upravo tako slavili, primjerice sv. Terezija Avilska i sv. Franjo Asiški. Tijelo, dakle, može biti molitva. Cijelim svojim bićem ulazimo u duhovno zajedništvo s Bogom, katkad u tišini, katkad uz usmenu molitvu ili glazbenu pratnju. Molitvene geste mijenjaju prirodu našeg razgovora s Njime. Dodaju mu novu dimenziju, oslobađaju nas diktata uma i njegovih misli tako da možemo jasnije čuti Božji glas, ne samo svoj. U spisima kapadočkih otaca – Bazilija Velikog, Grgura Nisenskog i Grgura Nazijanskog – govori se o tom sudioništvu tijela u Božjoj prisutnosti. Stav, govor, pjesma, slušanje i pokreti mijenjaju način na koji slušamo Gospoda i odgovaramo mu. Umjesto da brige i želje opterete um, zaokupljaju ga položaj tijela, zvukovi i geste, dopuštajući dubljoj čežnji za Bogom da se probije i izdigne. Umjesto da, dakle, Bogu nabrajamo molitve sa svojeg popisa, rabeći cijelo tijelo, otvaramo prostor molitvi da s pomoću nje uđemo u zajedništvo s Istinom. Molitva tijelom u zajedništvu s Bogom – više nego nabrajanje onoga što očekujemo od Njega, od sebe i drugih – nalikuje na zajedničko lomljenje kruha. Ne osjećamo više potrebu za brzom potvrdom ispunjenja onoga za što molimo, što otvara vrata iskustvu Božje prisutnosti. Moleći i tijelom, uživamo u vremenu provedenom s Gospodinom i to zajedništvo zadovoljava čežnju našeg srca.
Kako molitvenim gestama slaviti Gospodina?
Povucimo se u tišinu svoje sobe ili otiđimo na osamljeno mjesto u prirodi, sami ili u skupini. Odaberimo primjerenu duhovnu glazbu (npr. gregorijanski koral) ili pak klasično djelo koje nadahnjuje; molitvene geste/molitveni ples možemo izvoditi i u tišini. Isključimo mobitel, telefon, računalo itd. Stanimo u šutnji pred Bogom i pozovimo ga u svoju molitvu. Zamolimo ga pritom za vodstvo i zaštitu. Ponavljanjem jednostavnih pokreta (sklapanje dlanova, križanje ruku na prsima, uzdizanje ruku i očiju prema nebu, prigibanje koljena…) um i srce oslobađaju se vremenitih briga i pozornost usredotočuju na Boga. Cilj je takve molitvene vježbe ograničiti se na repetitivnu aktivnost kako bismo se toliko utišali da bismo na kraju mogli čuti Božji glas.