BOŽANSKO ČITANJE - LECTIO DIVINA (Kratka povijest)

Sveto pismo je srce kršćanskoga života. Već su kršćani u prvim stoljećima čitali psalme i Novi zavjet kao Riječ Božju. Poznata je monaška izreka: „Uvijek sa psalmom na usnama, uvijek s Kristom u srcu.“ Tako se razvila molitvena metoda Lectio divina (Božansko čitanje) koja uči kako čitati Bibliju kao Sveto pismo. To je put koji vodi do osobnoga susreta s Bogom. U toj metodi nalaze se tri vrste kršćanske molitve: usmena (oratio), meditativna (meditatio) i kontemplativna (contemplatio). Sve tri vrste su dobre i međusobno se nadopunjuju i obogaćuju cjelovitog čovjeka koji je tijelo, duševne moći (razum, volja, osjećaji) i Duh Božji koji prebiva u njemu.


Izraz lectio divina potječe od Origena (185. - 245.), učenika Klementa Aleksandrijskoga. Origen je bio učitelj i organizator Aleksandrijske škole. Prema sv. Jeronimu napisao je oko 800 spisa. Umro je od posljedica mučenja za progona kršćana pod carem Decijem.


Origen preporučuje da molitelj redovito čita Bibliju i dopusti da ga Riječ susretne: ''Trudi se da piješ na izvoru Duha koji je već u tebi. Duboko u tebi je izvor žive vode, izviru nepresušne rijeke duhovnoga osjećanja, osim ako su zasute zemljom i kamenjem. Ali požuri, raščistiti razvaline, tj. odagnati lijenost i nečistoću srca.''


Poslije Origena metodu lectio divina preporučuju Pahomije, Augustin, Bazilije…
Sveti Jeronim (347. - 420.) piše: ''Neka se duh svakoga dana hrani Božanskim čitanjem… Čitati Pismo znači napeti jedra na dah Duha Svetoga, a da ne znamo na koju ćemo obalu pristati.''


Kasijan i Evagrije uče molitvu ponavljanja koja je kasnije na Istoku poznata kao molitva mira, molitva srca (hesihija). Kasijan izvješćuje da monasi u pustinji uče mistični put koji zovu ruminatio (preživanje). Kao što životinje preživaju hranu, monah treba svoju molitvenu formulu stalno imati na ustima i u srcu.


Antun Pustinjak (oko 251. – 355.), nazvan „zvijezda pustinje“ i „stup svjetla koji rasvjetljuje krug zemaljski“, smatra se ocem kršćanskih monaha. On je govorio: “Devi je potrebno samo malo hrane. Ona je čuva u sebi dok ne dođe u svoju štalu; onda je ponovno dovodi u usta i iznova preživa sve dok ne prodre u njene kosti i njeno meso. Konj, međutim, treba puno hrane, stalno jede i odmah gubi što je pojeo. Prema tome: ne budimo kao konj, ne ponavljajmo stalno Božju riječ ne ostvarujući je! Uzmimo za primjer devu i ponavljajmo svaku riječ Svetog pisma te je čuvajmo u sebi dok je ne ostvarimo.“


Evagrije Pontski (349. – 399.) piše: ''Kod moljenja ne smiješ si ni u kom slučaju stvarati sliku o bilo čemu, ne smiješ si ništa predočavati... Sretan je onaj duh koji je za vrijeme molitve slobodan od svega predmetnoga, koji se štoviše oslobodio svih misli. Sretan onaj duh koji je za vrijeme molitve posve slobodan od sjetilnog iskustva...''


Grgur Veliki (540. - 604.) prihvaća izraz lectio divina i iz njega razvija duhovno tumačenje Svetoga pisma koje se sastoji od ''unutarnjega preživanja Riječi''. On piše: ''Isti Duh koji je dodirnuo duše proroka, sada dodiruje duše čitatelja.''
I Grgur se poziva na metodu ruminatio, koja se sastoji u opetovanom recitiranju biblijskog teksta (žvakanje, preživanje, mumljanje). U 1. psalmu to se izražava riječima: ''Blago čovjeku koji… već uživa u Zakonu Jahvinu, o Zakonu njegovu misli (izvorno: meditira, ponavlja, mumlja) dan i noć.''
To meditiranje (ruminatio), koje sliči preživanju kod životinja, bilo je uobičajeno kod pustinjskih otaca. Oni su s tom molitvom pratili svoj ručni rad.


Sv. Benedikt postavlja Lectio divina uz Časoslov i ručni rad (ora et labora), kao temelj redovničke zajednice: ''Besposlica je neprijatelj duše. Zato se sva braća moraju u određeno vrijeme baviti ručnim radom, a opet u određene satove svetim čitanjem. Benedikt je rezervirao 3 sata dnevno za Lectio divina.''


U 12. stoljeću prior Velike kartuzije Guigo II. predstavlja lectio divina kao ''monaške nebeske ljestve'' prema Bogu (scala claustralium). Pri tom prva prečka na ljestvama lectio stoji čvrsto na zemlji, dok četvrta prečka contemplatio, ''probija oblake i dospijeva u nebo''. ''Čitanje traži radost vječnoga života, meditacija ga otkriva, molitva ga izmoli, a kontemplacija ga kuša. Sam Gospodin kaže: 'Tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se.' Tražite dakle, u čitanju i naći ćete u meditaciji, kucajte u molitvi i bit će vam otvoreno u kontemplaciji.'' … ''Otkrij u Božjoj riječi Božje srce.''


Celano piše o molitvi sv. Franje: ''Cijelom svojom dušom žeđao je za Kristom. Njemu je poklonio, ne samo cijelo srce nego i tijelo. Uvijek je tragao za skrovitim mjestima gdje bi se, ne samo duhom nego i pojedinim udovima, sa svojim Bogom sjedinjavao.
Često je molio u nutrini, a da usnama nije micao… Nije se samo činilo da svim svojim bićem moli, nego kao da se sav pretvorio u molitvu.''


U knjizi Cvjetići sv. Franje čitamo: ''Kako je sveti Franjo mislio da gospodin Bernardno doista spava, ustade iz postelje i stade klečeći moliti; dignuo je ruke i oči prema nebu i govorio s najvećom pobožnošću i žarom: 'Bože moj, Bože moj!' Čitavu noć, sve do jutra, nije ništa drugo govorio, već je neprestano opetovao: 'Bože moj…' i kod toga je gorko plakao.“


U Srednjem vijeku cvjeta kontemplativna molitva. Dovoljno je pročitati propovijedi Meistera Eckharta i Taulera i uvjeriti se u to. Riječ Božja ne dolazi čovjeku samo izvana, nego u čovjeku, koji je čita, pronalazi odjek koji dolazi iz dubine njegove duše. Bog je čovjeku koji čita bliži od knjige koju u ruci drži. Eckhart to izražava riječima: ''Bog ne dolazi tek izvana u čovjeka. On je bitno unutra.'' ''Krist živi u meni.'' (Gal 2,20) ''Duh Božji moli u nama.'' (Rim 8,26)


U 16. stoljeću španjolska mistika doživljava vrhunac. Spomenimo Franju iz Osune, Bonaventuru, Ivana od Križa, Tereziju Avilsku i Ignacija Lojolskoga…


Nakon cvjetanja kontemplacije sa 17. stoljećem počinje pad kontemplativne molitve. Stanje se nije popravilo sve do najnovijega vremena.


U 20. stoljeću u Crkvi raste zanimanje za mistiku i metodu lectio divina. Veliku zaslugu ima II. Vatikanski koncil koji oživljava metodu lectio divina.


Kapituli franjevačkoga Reda u posljednjih dvadesetak godina uvijek stavljaju lectio divina i kontemplativnu molitvu kao najvažniju zadaću svoga Reda.
Glavna tema Biskupske sinode u Rimu godine 2008. je bila Sveto pismo, s posebnim naglaskom na metodu lectio divina. U zaključcima se kaže da se ta metoda treba promicati u Crkvi; u bogoslovijama, zajednicama i župama.


Papa Benedikt XVI. je u govoru iz 2005. rekao: „Želim posebno podsjetiti na i preporučiti drevnu tradiciju lectio divine: marljivo čitanje Svetog pisma u kombinaciji s molitvom donosi intimni razgovor u kojem osoba koja čita, čuje Boga kako govori, te mu u molitvi odgovara s pouzdanom otvorenošću srca.“


Benedikt XVI. je 2007. posvetio dvije kateheze Origenu. Tada je rekao: ''Origen iz Aleksandrije ubraja se među najveće pisce koji su se pojavili u Crkvi kroz čitavu njezinu povijest. Bio je pravi 'učitelj'…
Možemo potvrditi da je središte ogromnog Origenova pisanog djela njegovo 'trostruko čitanje' Biblije… U Pismu svom učeniku Grguru Čudotvorcu Origen preporučuje: 'Posveti' se čitanju (lectio) božanskih Pisama; s ustrajnošću se predaj… s nakanom da povjeruješ i da se svidiš Bogu...
… kako bi shvatio ono što je Božje, neophodno ti je potrebna molitva (oratio)'… 'Tražite i naći ćete' (Ep. Gr. 4)…
…Najviša razina poznavanja Boga, prema Origenu, izvire iz ljubavi…''
(Benedikt XVI. Kateheze 25. travnja i 2. svibnja 2007.)


Papa Franjo piše o Lectio divina: ''Postoji konkretan način kako čuti što nam Gospodin u svojoj riječi želi reći i dopustiti da nas preobrazi svojim Svetim Duhom. To je ono što zovemo 'lectio divina'. Sastoji se u čitanju Božje Riječi za vrijeme molitve i dopustiti mu da nas prosvijetli i obnovi.'' (Evangelii gaudium 152)


Božja Riječ je jedini pravi putokaz u golemoj krizi sadašnjega trenutka u svijetu!