MEISTER ECKHART
Želim sjediti, želim šutjeti i želim slušati što Bog u meni govori.
Učitelj Eckhart, dominikanac, bijaše čuveni teolog i mistik. Bio je jednostavan vjernik koji je štovao osobnoga Boga i molio mu se svim srcem i dušom. I danas vrijedi kao i nekad ono što je Tauler rekao pred dominikanskom subraćom o Eckhartu: “...dotle ne mogu stići oni koji su odrasli na svojem zdravom običnom razumu, odgojeni u svojoj smrtnosti i koji su živjeli prema svojoj zdravoj pameti; sasvim sigurno ne. Tako vas uči i kaže vam o tome vaš voljeni učitelj, ali vi to ne razumijete. On govori s gledišta vječnosti, a vi sve shvaćate u vremenitosti. Dragi moji, ako sam vam sada kazao previše, za Boga ipak nije bilo previše.“
Echkart bijaše povezan s mističnim pokretima svojega vremena, a na njega je utjecao i platonizam iako je izrastao iz tomističke škole. Najznačajnije karakteristike njegove mistike jesu: mistika neimenovanoga Boga te odnos Boga i čovjeka. Potpuno je usmjerena na unutarnjost jer se Boga traži i doživljava u nutrini, a ne u izvanjskome svijetu, iako je i on djelo Božje. Echkart uvijek ponovno naglašava da ono što želi reći ne može se razumjeti mišljenjem i dokazima, nego „bez slike“ i „bez načina“. Nije nauk cilj, nego njegovo ostvarenje, to znači živo iskustvo rođenja Božjega u svakom pojedinom čovjeku.
Pravi učitelj mora biti „učitelj života“, a ne „učitelj čitanja“. Vrjedniji je jedan „učitelj života“, nego tisuću „učitelja čitanja“. Stoga Echkart razlikuje naravno mišljenje – „sveukupno ljudsko znanje“, i „nadnaravno znanje“. „Ljudsko znanje“ je posuda koja skriva „nadnaravno znanje“.
Djelovati iz ljubavi
Ljubav ljubi radi ljubavi, djeluje „bez zašto“. Ljubav nije žrtvovanje za druge, zanemarujući svoju osobu. Ljubav je usmjerena na cijeli svijet. U konkretnom slučaju, ljubav prema bližnjemu mora se očitovati. Ljubavno djelovanje u stvarnosti nema muke: „Tko ljubi, ne poznaje muku.“ Mir u djelovanju veći je nego povučenost u samostanske ćelije. Samo onaj tko ljubi i koji je oslobođen svake sebičnosti „voli sve stvari“. Za Eckharta je cilj mističnog puta sjedinjenje usred aktivnog života (via contemplativa usred via activa). Eckhart također govori o rođenju Božjem u iskri duši. „Bog stalno djeluje u vječnom sada, i njegovo djelovanje sastoji se u tom da rađa svoga Sina; njega rađa stalno... Bog u tebi rađa svoga jedinorođenoga Sina , bilo ti pravo, bilo ti krivo, spavao ti ili bio budan; on čini svoje.“
Echkart nabraja nekoliko vježbi s kojima se čovjek može pripremiti za Božje rođenje:
Oko u kojem vidim Boga jest ono isto oko u kojem Bog vidi mene; moje oko i Božje oko jest jedno oko i jedno gledanje i jedno spoznavanje i jedna ljubav.
„Bog je iznad svakog bivovanja i iznad svake hvale, neshvatljiv i nespoznatljiv... to znači da o Bogu treba više šutjeti, nego o njemu govoriti.“ Šutnja nije manja od govora, nego naprotiv, šutnja znači više. Samo tako može se razumjeti mistična šutnja. Echkart osjeća poziv da to naviješta:“Tko je ovu propovijed razumio, njemu je povjeravam. Kad ovdje ne bi bilo nikoga, ja bih morao propovijedati ovaj škrabici za milodare.“
IVAN TAULER
Ivan Tauler rođen je 1300. Godine u Strasbourgu. Nije predavao na sveučilištima, ali je vjerojatno prodornije govorio srcu slušatelja od bilo kojeg profesora. Od osamnaeste godine je dovoljno poučen u teologiji od svojih dominikanskih "učitelja" da postane duhovni učitelj dostojan povjerenja. Zbog toga što je bio krhkog zdravlja, umjesto pretjerane fizičke askeze, stavio je naglasak na čistoću srca u poniznosti. Ta njegova poniznost se očituje prilikom osude neke ekstremne teze njegova profesora Eckharta kada se on vraća na primljeno učenje, izbjegavajući paradoksne teološke ekcese i "visoke studije" iz kojih uvijek mogu nastati zablude bilo duhovne ili intelektualne, i predao se propovijedanju brojnim "Božjim prijateljima"- dominikancima, redovnicima, svećenicima, svjetovnjacima i dominikankama. Za vrijeme crne kuge, koja je bila prigoda za duhovno produbljenje, sljedbenici su ga još više cijenili. U svojim je propovijedima nagovarao na "opasan skok", da prijeđemo određenu granicu kako bi došli do toga da se Bog - Riječ opet rodi u nama kao i u Betlehemu te da se u nama nastani. Poziva da prekinemo s izvanjskim svijetom, kako bismo se pronašli u unutarnjem svijetu, izvoru cijeloga duhovnog života.
Pravi mir rađa se jedino iz uznemirenosti i tjeskobnog čišćenja.
''Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, pa će i Otac moj ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti'' (Iv 14,23). Tumačeći ove riječi evanđelja Tauler potvrđuje rađanje Riječi i njeno stanovanje u nama. Tauler ne traži Boga na nebesima, ni preko mora, nego u dubini samoga sebe, u "dnu" svoje duše - po riječima biblijskog pisca: 'Riječ je posve blizu tebe, u tvojim ustima i u Tvome srcu, da je vršiš' (Pnz 30, 14). Stoga ga Tauler traži "izvornim htijenjem" tj. svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom. Pokušajmo ga i mi pronaći po primjeru ovog propovjednika, svim srcem, svom dušom i svom snagom. Spoznati Boga nije lako jer naša grješna narav ide putovima gdje ga se ne može naći, ali Bog, opet, u svojoj neizmjernoj dobroti i milosrđu nam pomaže i prije nego to od njega zatražimo.
Unutarnje traženje je uzvišenije. Ono se sastoji u činu čovjekova povratka u svoju nutrinu, u najdublju intimnost svoga bića. Tamo se traži Gospodina, kao što nas je on sam uputio govoreći: kraljevstvo je Božje u vama. Onaj koji hoće naći kraljevstvo Božje u sebi, to jest Boga sa svim njegovim bogatstvom, u njegovoj biti i naravi treba ga tražiti tamo gdje se ono nalazi: u svojoj najintimnijoj dubini jer je tu Bog bliže i intimnije duši nego što je ona sama sebi.
Želim sjediti, želim šutjeti i želim slušati što Bog u meni govori.
Učitelj Eckhart, dominikanac, bijaše čuveni teolog i mistik. Bio je jednostavan vjernik koji je štovao osobnoga Boga i molio mu se svim srcem i dušom. I danas vrijedi kao i nekad ono što je Tauler rekao pred dominikanskom subraćom o Eckhartu: “...dotle ne mogu stići oni koji su odrasli na svojem zdravom običnom razumu, odgojeni u svojoj smrtnosti i koji su živjeli prema svojoj zdravoj pameti; sasvim sigurno ne. Tako vas uči i kaže vam o tome vaš voljeni učitelj, ali vi to ne razumijete. On govori s gledišta vječnosti, a vi sve shvaćate u vremenitosti. Dragi moji, ako sam vam sada kazao previše, za Boga ipak nije bilo previše.“
Echkart bijaše povezan s mističnim pokretima svojega vremena, a na njega je utjecao i platonizam iako je izrastao iz tomističke škole. Najznačajnije karakteristike njegove mistike jesu: mistika neimenovanoga Boga te odnos Boga i čovjeka. Potpuno je usmjerena na unutarnjost jer se Boga traži i doživljava u nutrini, a ne u izvanjskome svijetu, iako je i on djelo Božje. Echkart uvijek ponovno naglašava da ono što želi reći ne može se razumjeti mišljenjem i dokazima, nego „bez slike“ i „bez načina“. Nije nauk cilj, nego njegovo ostvarenje, to znači živo iskustvo rođenja Božjega u svakom pojedinom čovjeku.
Pravi učitelj mora biti „učitelj života“, a ne „učitelj čitanja“. Vrjedniji je jedan „učitelj života“, nego tisuću „učitelja čitanja“. Stoga Echkart razlikuje naravno mišljenje – „sveukupno ljudsko znanje“, i „nadnaravno znanje“. „Ljudsko znanje“ je posuda koja skriva „nadnaravno znanje“.
Djelovati iz ljubavi
Ljubav ljubi radi ljubavi, djeluje „bez zašto“. Ljubav nije žrtvovanje za druge, zanemarujući svoju osobu. Ljubav je usmjerena na cijeli svijet. U konkretnom slučaju, ljubav prema bližnjemu mora se očitovati. Ljubavno djelovanje u stvarnosti nema muke: „Tko ljubi, ne poznaje muku.“ Mir u djelovanju veći je nego povučenost u samostanske ćelije. Samo onaj tko ljubi i koji je oslobođen svake sebičnosti „voli sve stvari“. Za Eckharta je cilj mističnog puta sjedinjenje usred aktivnog života (via contemplativa usred via activa). Eckhart također govori o rođenju Božjem u iskri duši. „Bog stalno djeluje u vječnom sada, i njegovo djelovanje sastoji se u tom da rađa svoga Sina; njega rađa stalno... Bog u tebi rađa svoga jedinorođenoga Sina , bilo ti pravo, bilo ti krivo, spavao ti ili bio budan; on čini svoje.“
Echkart nabraja nekoliko vježbi s kojima se čovjek može pripremiti za Božje rođenje:
- „gospodariti strastima“ (passionum evictio)
- jednostavno „prihvaćanje vjere“ (fidei nuda receptio)
- „ ljubav prema Bogu i bližnjemu“ (caritas, scilicet dei et proximi dilectio)
- „ugodna promjena“ (speciosa conversatio)
- „stalno umnožavanje dobrih djela“ (bonorum operum continua multiplicatio)
- „revna kontemplacija božanskih stvari“ (divinorum studiosa contemplatio)
- „u svemu postojana ustrajnost u poslušnosti“ (constans in omnibus oboedientiae perduratio)
- sakramenti /euharistija, ispovijed/ ispunjavaju svoj pravi smisao ako su duhovno življeni, a ne samo mehanički, izvanjski izvođeni
Oko u kojem vidim Boga jest ono isto oko u kojem Bog vidi mene; moje oko i Božje oko jest jedno oko i jedno gledanje i jedno spoznavanje i jedna ljubav.
„Bog je iznad svakog bivovanja i iznad svake hvale, neshvatljiv i nespoznatljiv... to znači da o Bogu treba više šutjeti, nego o njemu govoriti.“ Šutnja nije manja od govora, nego naprotiv, šutnja znači više. Samo tako može se razumjeti mistična šutnja. Echkart osjeća poziv da to naviješta:“Tko je ovu propovijed razumio, njemu je povjeravam. Kad ovdje ne bi bilo nikoga, ja bih morao propovijedati ovaj škrabici za milodare.“
IVAN TAULER
Ivan Tauler rođen je 1300. Godine u Strasbourgu. Nije predavao na sveučilištima, ali je vjerojatno prodornije govorio srcu slušatelja od bilo kojeg profesora. Od osamnaeste godine je dovoljno poučen u teologiji od svojih dominikanskih "učitelja" da postane duhovni učitelj dostojan povjerenja. Zbog toga što je bio krhkog zdravlja, umjesto pretjerane fizičke askeze, stavio je naglasak na čistoću srca u poniznosti. Ta njegova poniznost se očituje prilikom osude neke ekstremne teze njegova profesora Eckharta kada se on vraća na primljeno učenje, izbjegavajući paradoksne teološke ekcese i "visoke studije" iz kojih uvijek mogu nastati zablude bilo duhovne ili intelektualne, i predao se propovijedanju brojnim "Božjim prijateljima"- dominikancima, redovnicima, svećenicima, svjetovnjacima i dominikankama. Za vrijeme crne kuge, koja je bila prigoda za duhovno produbljenje, sljedbenici su ga još više cijenili. U svojim je propovijedima nagovarao na "opasan skok", da prijeđemo određenu granicu kako bi došli do toga da se Bog - Riječ opet rodi u nama kao i u Betlehemu te da se u nama nastani. Poziva da prekinemo s izvanjskim svijetom, kako bismo se pronašli u unutarnjem svijetu, izvoru cijeloga duhovnog života.
Pravi mir rađa se jedino iz uznemirenosti i tjeskobnog čišćenja.
''Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, pa će i Otac moj ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti'' (Iv 14,23). Tumačeći ove riječi evanđelja Tauler potvrđuje rađanje Riječi i njeno stanovanje u nama. Tauler ne traži Boga na nebesima, ni preko mora, nego u dubini samoga sebe, u "dnu" svoje duše - po riječima biblijskog pisca: 'Riječ je posve blizu tebe, u tvojim ustima i u Tvome srcu, da je vršiš' (Pnz 30, 14). Stoga ga Tauler traži "izvornim htijenjem" tj. svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom. Pokušajmo ga i mi pronaći po primjeru ovog propovjednika, svim srcem, svom dušom i svom snagom. Spoznati Boga nije lako jer naša grješna narav ide putovima gdje ga se ne može naći, ali Bog, opet, u svojoj neizmjernoj dobroti i milosrđu nam pomaže i prije nego to od njega zatražimo.
Unutarnje traženje je uzvišenije. Ono se sastoji u činu čovjekova povratka u svoju nutrinu, u najdublju intimnost svoga bića. Tamo se traži Gospodina, kao što nas je on sam uputio govoreći: kraljevstvo je Božje u vama. Onaj koji hoće naći kraljevstvo Božje u sebi, to jest Boga sa svim njegovim bogatstvom, u njegovoj biti i naravi treba ga tražiti tamo gdje se ono nalazi: u svojoj najintimnijoj dubini jer je tu Bog bliže i intimnije duši nego što je ona sama sebi.