SVETA TEREZIJA AVILSKA
Nemojte ni pomisliti da ste u nutrini prazni. Duša je dijamantni zamak u kojem ima mnogo soba.
Terezija Avilska (28. ožujka 1515. – 14./15. listopada 1582.), obično zvana Velika ili Terezija od Isusa, je mističarka, crkvena naučiteljica i reformatorica karmelićanske zajednice. Unatoč tešku životnom putu (rana majčina pa očeva smrt, odlazak braće u Ameriku) i krhku zdravlju (tri godine nakon ulaska u karmelićanski samostan u Ávili toliko se razboljela da je iduće četiri godine provela gotovo u komi), imala je snažan karakter i volju te jak duh. Želeći svoja duboka duhovna iskustva i spoznaje prenijeti na druge, odlučila je obnoviti karmelićanski red pa je 1562. u Ávili, uz potporu gradskog biskupa, osnovala prvi reformirani karmel. Sljedećih godina i osnovala je i brojne druge samostane, među kojima se posebno ističe samostan bosonogih karmelićana koji je sa suvremenikom, svetim Ivanom od Križa 1568. utemeljila u Duruelu, mjestu nedaleko od Ávile. Uz to se veže poznata zgoda, u kojima se španjolska svetica otkriva kao vrlo duhovita, vedra osoba: nakon što je dobila dopuštenje za osnutak prvoga samostana bosonogih karmelićana, prvi redovnici bili su Antun od Isusa i Ivan od Križa. Budući da je Ivan, kojega je jako voljela i cijenila, bio nizak čovjek, katkad je u šali govorila: „Blagoslovljen nek je Bog jer za osnutak bosonoge braće imam redovnika i pol!“
Papa Pavao V. proglasio ju je blaženom 1614., papa Grgur XV. 1622. svetom, a papa Pavao VI. 1970. crkvenom naučiteljicom. Njezin se spomendan slavi na dan njezine smrti – 15. listopada.
U svojim djelima svetica svjedoči o Božjoj prisutnosti u čovjekovu životu, ali i čovjekovoj prisutnosti pred Njime, o Božjem planu ljudskog spasenja preko Krista i u Kristu koji je spoznala ponirući u sebe. U Putu k savršenosti savjetuje i opominje karmelićanke novakinje, u Knjizi osnutaka progovara o novoosnovanoj zajednici bosonogih karmelićanki, a posebno se ističu njezino mistično djelo Zamak duše te autobiografska knjiga Moj život u kojoj „na poseban način pruža svjedočanstvo Božjeg djelovanja koje je postalo život u njoj“ i želi jako „naglasiti da je svetost Božje djelo u čovjeku: Bog je taj koji u njemu ostvaruje plan kad mu čovjek to ne priječi. To posvećujuće Božje djelovanje raspiruje u osobi mnogo zahtjeva: zauzetost, suradnju, raspoloživost… Ali ostaje uvijek očito kako je Bog taj koji pretječe, prati i ostvaruje svetost“ (o. Zdenko Križić, OCD).
U potonjem djelu alegorijski govori o četirima stupnjevima ili načinima molitve na putu zbližavanju s Bogom uspoređujući ih sa zalijevanjem vrta: No, pogledajmo sada načine na koje se može zalijevati kako bismo shvatili što trebamo činiti i koliko će nas truda stajati te je li on veći od dobitka i koliko će vremena potrajati. Meni se čini da se može zalijevati na četiri načina:
• ili izvlačeći vodu iz zdenca, što nam zadaje velik trud
• ili s pomoću bunara i vjedra, gdje se izvlači uz pomoć kotača; ja sam tako izvlačila nekoliko puta; iziskuje manje truda i izvlači se više vode
• ili iz rijeke ili potoka; tako se bolje zalijeva jer zemlja postaje bolje natopljena vodom i nije potrebno zalijevati tako često, te to iziskuje puno manje truda za vrtlara
• ili pak ako puno kiši, jer vrt zalijeva Gospodin bez ikakva našeg truda i neusporedivo je bolje od svega što je spomenuto.
Za one koji počinju ulaziti u molitvu možemo reći da su oni koji izvlače vodu iz zdenca, što ih stoji velikoga truda, kako sam rekla, jer se moraju zamarati sabirući osjetila, što je, budući da su naviknuta biti rastresena, velik napor. Potrebno im je navikavati se da im ne bude nimalo stalo da vide ili čuju, i to, dakako, provoditi u djelo, za satova molitve, već biti u samoći i, povučeni, misliti na svoj protekli život.
U svome najzrelijem djelu Zamak duše naglašava: „Nemojte ni pomisliti da ste u nutrini prazni. Duša je dijamantni zamak u kojem ima mnogo soba“ i iznosi temeljnu misao: da duša može dohvatiti Boga koji stanuje u njezinu središtu. Ta je mogućnost dana u molitvi, trajnom razgovoru s Bogom, prijateljevanju, životu u zajedništvu s Njime. Duša je alegorijski prikazana kao „zamak sa sedam odaja“: Bog stanuje u središnjoj, na dnu duše, iz koje Njegova svjetlost sjaji u druge odaje. Sv. Terezija prikazuje dušu kako ulazi u zamak i ide prema središtu, prema Bogu, ulazeći tako u samu sebe. Čovjek traži Boga u dubini svojeg bitka jer je stvoren na Njegovu sliku. Susreće se, dakle, s Njime na u samome sebi, gdje mu se On otkriva i daruje. Propusnica u zamak i put kroza nj jest molitva: po njoj stižemo do središta svoje duše i ondje susrećemo Boga. A moliti se može uvijek i svagdje.
Gospodine, Ti si također iznad lonaca i tava, a ja nemam vremena biti svetica i Tebi za ljubav bdjeti noću niti mogu meditirati u jutarnjem sumraku ni u olujnom horizontu. Učini me sveticom dok pripremam obroke i perem tanjure.
Spoznaja Boga za Tereziju je, kako je istaknuo prof. dr. sc. Adalbert Rebić, „prvotni i osnovni zadatak čovjekova života jer tako spoznajemo sami sebe. A na svom putu prema središtu zamka, prema Bogu, najbolje spoznajemo sami sebe ako stalno pred očima imamo Isusa Krista, Čovjeka boli. Stoga spoznavanje Boga oslobađa čovjeka“.
Ništa neka te ne straši,
neka te ništa ne uznemiruje.
Sve prolazi.
Samo Bog ostaje isti.
Tko je strpljiv, sve postiže.
Tko ima Boga, ima sve.
Jedino Bog dostaje.
SVETI IVAN OD KRIŽA
Ljubav se ne sastoji u proživljavanju snažnih osjećaja, nego u velikoj golotinji i velikoj patnji iz ljubavi prema Ljubljenome.
Svetog Ivana od Križa (Juan de Yepes; 24. lipnja 1542. ‒ 14. prosinca 1591.), španjolskoga katoličkog mistika, redovnika karmelićanina i obnovitelja muške grane tog reda, „pjesnika među svecima i sveca među pjesnicima“, kao što kaže hagiograf Walter Nigg, papa Benedikt XIII. proglasio je 1726. svecem, a 1926. papa Pio XI. crkvenim naučiteljem.
Veliku teološku naobrazbu i bogato iskustvo duhovnog života (među ostalim, plod patnji tijekom utamničenja u Toledu zbog otpora redovničke braće njegovoj reformi karmelskog reda) ugradio je u svoju mistiku čiji je cilj bio dovesti čovjeka k Bogu. Njegova djela govore o najuzvišenijim, mističnim stanjima duhovnog života: putu pročišćenja, koji tematiziraju Uspon na goru Karmel i Tamna noć; putu prosvjetljenja, kojim se bavi Duhovni spjev, te putu intimnog sjedinjenja i preobraženja duše u Boga, o čemu u umjetničkoj formi, raskošnim pjesničkim izrazom, progovara u Živom plamenu ljubavi, zaokružujući tako svoju mističnu teologiju.
Do Oca se dolazi samo preko Sina, na Krista, dakle, valja usmjeriti svu pozornost, što objašnjava u raspravi u Usponu na goru Karmel: „Poglaviti razlog zbog kojega je u Starom zakonu bilo dopušteno Bogu postavljati pitanja i zašto je bilo nužno da proroci i svećenici ištu od Boga viđenja i objave bio je taj što u ono vrijeme još nije bila vjera tako utvrđena, a evanđeoski zakon uspostavljen, pa je bilo potrebno da se kod Boga raspituju o raznim stvarima i da im Bog govori čas riječima, čas viđenjima i objavama, sad slikama i poredbama, sad opet mnogim inim načinom sporazumijevanja. I što im je odgovarao, kazivao i otkrivao, sve to bijahu otajstva naše svete vjere ili svakako stvarnosti u vidu i odnosu prema vjeri.
Ali sada, pošto je vjera u Krista utvrđena i evanđeoski zakon u stanju milosti proglašen, nije potrebno da ga onako pitamo i nema razloga zašto bi nam kao nekad govorio. Dajući nam, naime, kao što i dade, svojega Sina, koji je njegova jedna i jedina Riječ, sve nam je zajedno i u jedanput rekao i objavio tom svojom jedinom Riječi, i nema toga što bi nam još morao reći…
I stoga onaj koji bi sada htio Boga nešto ispitivati ili iskati od njega koje viđenje ili objavu, zapravo bi Bogu nanosio uvredu, jer ne bi svojih očiju usmjerio posve na Krista tražeći izvan njega još kakvu stvar ili novost.“
Duša se uzdiže k Bogu postupno: od očišćenja preko prosvjetljenja do sjedinjenja s Njime. Da bi mogla primiti puninu Ljubavi, najprije se mora poništiti, odnosno očistiti, prepustiti da je Bog svojim zahvatima suobliči s „Kristom patnikom, da s Njime umre i s Njime uskrsne, preobrazi se po daru božanskog života, po ulivenoj kontemplaciji“; ali ne odriče se radi odricanja, nego radi postizavanja punine, kako objašnjava s. Marija od Presvetog Srca. Duša koja čezne za božanskom mudrošću, uistinu, najprije želi ući u dubok smisao križa (…) Jest, vrata kroz koja se ulazi u bogatstvo Kristovo jest križ. I ta su vrata tijesna. I mnogi žele doprijeti do slasti do kojih se samo kroz njih može prispjeti, ali ih je malo koji hoće da na ta vrata uđu, kaže sv. Ivan od Križa u Duhovnom spjevu.
Gdje nema ljubavi, unesi ljubav i ubrat ćeš ljubav.
Duše koje se žele uzdignuti na viši stupanj savršenosti, u ljubavi sjediniti s Bogom, On vodi kroz tamnu noć (noć osjeta i noć duha), stanje teških kušnji i velikih borbi u vježbanju duha. U tamnoj noći osjeta čovjek Božje svjetlo doživljava kao tamu zbog svoje nesavršenosti i mana; ona potamnjuje, gasi njegove osjete i uništava ih pročišćujući ga. U tamnoj noći duha, u koju Bog uvodi samo rijetke duše, satiru se i sve duhovne sklonosti, duša spoznaje svoje ništavilo i osjeća se odbačenom od Boga: „U duhu trpi silne tjeskobe, ostavljenost, pustoš, žalost i očaj; proživljava 'izdaju' onih uz koje se duhovno vezala, ostaje bez 'svoga' temelja, uporišta. (...) Kao da je stavljena u plinsku komoru smrtne agonije, no mora izdržati u tome grobu dok On svojom snagom – nakon što je duša pročišćena od svoga načina razmišljanja, djelovanja – ljubavi svu tu prividnu tamu ne pretvori u svjetlost, u Sebe. (...) Duša ne vidi kraja svojih muka ni izlaza iz ove tame; ne ćuti više nikakve utjehe: ljudske ni božanske. Mora stupati samo u čistoj vjeri. (...) Iako se duši čini da stupa samo kroz tamu, ipak ćuti sigurnost jer je sâm Bog vodi, koji želi i hoće njenu čistu ljubav, bez koje se ne može doći do sjedinjenja s Njime“ (s. Marija od Presvetog Srca).
Život i djelâ svetog Ivana od Križa svjedoče da je proživio tamnu noć. Bog je zahvatio u bît njegove duše, očistio je i pripremio za susret sa Sobom, s Ljubavlju. U Živom plamenu ljubavi čitamo: „Sveci (...) umiru u najuzvišenijim zanosima i najslađim susretajima ljubavi. Oni su kao labudovi koji neposredno prije smrti najslađe pjevaju.“
Sveti Ivan doista je pokazao da je „najviši duhovni život ižarivanje života Ljubavi po ljubavi; ljubavi koja je plod milosnoga sjedinjenja duše sa svojim Bogom, života u kojem je prisutno blaženstvo Vječnosti“ (s. Marija od Presvetog Srca).
U predvečerje svog života bit ćeš pitan o ljubavi. Nauči ljubiti Boga onako kako On želi da Ga se ljubi i napusti svoj način djelovanja i gledanja.
Nemojte ni pomisliti da ste u nutrini prazni. Duša je dijamantni zamak u kojem ima mnogo soba.
Terezija Avilska (28. ožujka 1515. – 14./15. listopada 1582.), obično zvana Velika ili Terezija od Isusa, je mističarka, crkvena naučiteljica i reformatorica karmelićanske zajednice. Unatoč tešku životnom putu (rana majčina pa očeva smrt, odlazak braće u Ameriku) i krhku zdravlju (tri godine nakon ulaska u karmelićanski samostan u Ávili toliko se razboljela da je iduće četiri godine provela gotovo u komi), imala je snažan karakter i volju te jak duh. Želeći svoja duboka duhovna iskustva i spoznaje prenijeti na druge, odlučila je obnoviti karmelićanski red pa je 1562. u Ávili, uz potporu gradskog biskupa, osnovala prvi reformirani karmel. Sljedećih godina i osnovala je i brojne druge samostane, među kojima se posebno ističe samostan bosonogih karmelićana koji je sa suvremenikom, svetim Ivanom od Križa 1568. utemeljila u Duruelu, mjestu nedaleko od Ávile. Uz to se veže poznata zgoda, u kojima se španjolska svetica otkriva kao vrlo duhovita, vedra osoba: nakon što je dobila dopuštenje za osnutak prvoga samostana bosonogih karmelićana, prvi redovnici bili su Antun od Isusa i Ivan od Križa. Budući da je Ivan, kojega je jako voljela i cijenila, bio nizak čovjek, katkad je u šali govorila: „Blagoslovljen nek je Bog jer za osnutak bosonoge braće imam redovnika i pol!“
Papa Pavao V. proglasio ju je blaženom 1614., papa Grgur XV. 1622. svetom, a papa Pavao VI. 1970. crkvenom naučiteljicom. Njezin se spomendan slavi na dan njezine smrti – 15. listopada.
U svojim djelima svetica svjedoči o Božjoj prisutnosti u čovjekovu životu, ali i čovjekovoj prisutnosti pred Njime, o Božjem planu ljudskog spasenja preko Krista i u Kristu koji je spoznala ponirući u sebe. U Putu k savršenosti savjetuje i opominje karmelićanke novakinje, u Knjizi osnutaka progovara o novoosnovanoj zajednici bosonogih karmelićanki, a posebno se ističu njezino mistično djelo Zamak duše te autobiografska knjiga Moj život u kojoj „na poseban način pruža svjedočanstvo Božjeg djelovanja koje je postalo život u njoj“ i želi jako „naglasiti da je svetost Božje djelo u čovjeku: Bog je taj koji u njemu ostvaruje plan kad mu čovjek to ne priječi. To posvećujuće Božje djelovanje raspiruje u osobi mnogo zahtjeva: zauzetost, suradnju, raspoloživost… Ali ostaje uvijek očito kako je Bog taj koji pretječe, prati i ostvaruje svetost“ (o. Zdenko Križić, OCD).
U potonjem djelu alegorijski govori o četirima stupnjevima ili načinima molitve na putu zbližavanju s Bogom uspoređujući ih sa zalijevanjem vrta: No, pogledajmo sada načine na koje se može zalijevati kako bismo shvatili što trebamo činiti i koliko će nas truda stajati te je li on veći od dobitka i koliko će vremena potrajati. Meni se čini da se može zalijevati na četiri načina:
• ili izvlačeći vodu iz zdenca, što nam zadaje velik trud
• ili s pomoću bunara i vjedra, gdje se izvlači uz pomoć kotača; ja sam tako izvlačila nekoliko puta; iziskuje manje truda i izvlači se više vode
• ili iz rijeke ili potoka; tako se bolje zalijeva jer zemlja postaje bolje natopljena vodom i nije potrebno zalijevati tako često, te to iziskuje puno manje truda za vrtlara
• ili pak ako puno kiši, jer vrt zalijeva Gospodin bez ikakva našeg truda i neusporedivo je bolje od svega što je spomenuto.
Za one koji počinju ulaziti u molitvu možemo reći da su oni koji izvlače vodu iz zdenca, što ih stoji velikoga truda, kako sam rekla, jer se moraju zamarati sabirući osjetila, što je, budući da su naviknuta biti rastresena, velik napor. Potrebno im je navikavati se da im ne bude nimalo stalo da vide ili čuju, i to, dakako, provoditi u djelo, za satova molitve, već biti u samoći i, povučeni, misliti na svoj protekli život.
U svome najzrelijem djelu Zamak duše naglašava: „Nemojte ni pomisliti da ste u nutrini prazni. Duša je dijamantni zamak u kojem ima mnogo soba“ i iznosi temeljnu misao: da duša može dohvatiti Boga koji stanuje u njezinu središtu. Ta je mogućnost dana u molitvi, trajnom razgovoru s Bogom, prijateljevanju, životu u zajedništvu s Njime. Duša je alegorijski prikazana kao „zamak sa sedam odaja“: Bog stanuje u središnjoj, na dnu duše, iz koje Njegova svjetlost sjaji u druge odaje. Sv. Terezija prikazuje dušu kako ulazi u zamak i ide prema središtu, prema Bogu, ulazeći tako u samu sebe. Čovjek traži Boga u dubini svojeg bitka jer je stvoren na Njegovu sliku. Susreće se, dakle, s Njime na u samome sebi, gdje mu se On otkriva i daruje. Propusnica u zamak i put kroza nj jest molitva: po njoj stižemo do središta svoje duše i ondje susrećemo Boga. A moliti se može uvijek i svagdje.
Gospodine, Ti si također iznad lonaca i tava, a ja nemam vremena biti svetica i Tebi za ljubav bdjeti noću niti mogu meditirati u jutarnjem sumraku ni u olujnom horizontu. Učini me sveticom dok pripremam obroke i perem tanjure.
Spoznaja Boga za Tereziju je, kako je istaknuo prof. dr. sc. Adalbert Rebić, „prvotni i osnovni zadatak čovjekova života jer tako spoznajemo sami sebe. A na svom putu prema središtu zamka, prema Bogu, najbolje spoznajemo sami sebe ako stalno pred očima imamo Isusa Krista, Čovjeka boli. Stoga spoznavanje Boga oslobađa čovjeka“.
Ništa neka te ne straši,
neka te ništa ne uznemiruje.
Sve prolazi.
Samo Bog ostaje isti.
Tko je strpljiv, sve postiže.
Tko ima Boga, ima sve.
Jedino Bog dostaje.
SVETI IVAN OD KRIŽA
Ljubav se ne sastoji u proživljavanju snažnih osjećaja, nego u velikoj golotinji i velikoj patnji iz ljubavi prema Ljubljenome.
Svetog Ivana od Križa (Juan de Yepes; 24. lipnja 1542. ‒ 14. prosinca 1591.), španjolskoga katoličkog mistika, redovnika karmelićanina i obnovitelja muške grane tog reda, „pjesnika među svecima i sveca među pjesnicima“, kao što kaže hagiograf Walter Nigg, papa Benedikt XIII. proglasio je 1726. svecem, a 1926. papa Pio XI. crkvenim naučiteljem.
Veliku teološku naobrazbu i bogato iskustvo duhovnog života (među ostalim, plod patnji tijekom utamničenja u Toledu zbog otpora redovničke braće njegovoj reformi karmelskog reda) ugradio je u svoju mistiku čiji je cilj bio dovesti čovjeka k Bogu. Njegova djela govore o najuzvišenijim, mističnim stanjima duhovnog života: putu pročišćenja, koji tematiziraju Uspon na goru Karmel i Tamna noć; putu prosvjetljenja, kojim se bavi Duhovni spjev, te putu intimnog sjedinjenja i preobraženja duše u Boga, o čemu u umjetničkoj formi, raskošnim pjesničkim izrazom, progovara u Živom plamenu ljubavi, zaokružujući tako svoju mističnu teologiju.
Do Oca se dolazi samo preko Sina, na Krista, dakle, valja usmjeriti svu pozornost, što objašnjava u raspravi u Usponu na goru Karmel: „Poglaviti razlog zbog kojega je u Starom zakonu bilo dopušteno Bogu postavljati pitanja i zašto je bilo nužno da proroci i svećenici ištu od Boga viđenja i objave bio je taj što u ono vrijeme još nije bila vjera tako utvrđena, a evanđeoski zakon uspostavljen, pa je bilo potrebno da se kod Boga raspituju o raznim stvarima i da im Bog govori čas riječima, čas viđenjima i objavama, sad slikama i poredbama, sad opet mnogim inim načinom sporazumijevanja. I što im je odgovarao, kazivao i otkrivao, sve to bijahu otajstva naše svete vjere ili svakako stvarnosti u vidu i odnosu prema vjeri.
Ali sada, pošto je vjera u Krista utvrđena i evanđeoski zakon u stanju milosti proglašen, nije potrebno da ga onako pitamo i nema razloga zašto bi nam kao nekad govorio. Dajući nam, naime, kao što i dade, svojega Sina, koji je njegova jedna i jedina Riječ, sve nam je zajedno i u jedanput rekao i objavio tom svojom jedinom Riječi, i nema toga što bi nam još morao reći…
I stoga onaj koji bi sada htio Boga nešto ispitivati ili iskati od njega koje viđenje ili objavu, zapravo bi Bogu nanosio uvredu, jer ne bi svojih očiju usmjerio posve na Krista tražeći izvan njega još kakvu stvar ili novost.“
Duša se uzdiže k Bogu postupno: od očišćenja preko prosvjetljenja do sjedinjenja s Njime. Da bi mogla primiti puninu Ljubavi, najprije se mora poništiti, odnosno očistiti, prepustiti da je Bog svojim zahvatima suobliči s „Kristom patnikom, da s Njime umre i s Njime uskrsne, preobrazi se po daru božanskog života, po ulivenoj kontemplaciji“; ali ne odriče se radi odricanja, nego radi postizavanja punine, kako objašnjava s. Marija od Presvetog Srca. Duša koja čezne za božanskom mudrošću, uistinu, najprije želi ući u dubok smisao križa (…) Jest, vrata kroz koja se ulazi u bogatstvo Kristovo jest križ. I ta su vrata tijesna. I mnogi žele doprijeti do slasti do kojih se samo kroz njih može prispjeti, ali ih je malo koji hoće da na ta vrata uđu, kaže sv. Ivan od Križa u Duhovnom spjevu.
Gdje nema ljubavi, unesi ljubav i ubrat ćeš ljubav.
Duše koje se žele uzdignuti na viši stupanj savršenosti, u ljubavi sjediniti s Bogom, On vodi kroz tamnu noć (noć osjeta i noć duha), stanje teških kušnji i velikih borbi u vježbanju duha. U tamnoj noći osjeta čovjek Božje svjetlo doživljava kao tamu zbog svoje nesavršenosti i mana; ona potamnjuje, gasi njegove osjete i uništava ih pročišćujući ga. U tamnoj noći duha, u koju Bog uvodi samo rijetke duše, satiru se i sve duhovne sklonosti, duša spoznaje svoje ništavilo i osjeća se odbačenom od Boga: „U duhu trpi silne tjeskobe, ostavljenost, pustoš, žalost i očaj; proživljava 'izdaju' onih uz koje se duhovno vezala, ostaje bez 'svoga' temelja, uporišta. (...) Kao da je stavljena u plinsku komoru smrtne agonije, no mora izdržati u tome grobu dok On svojom snagom – nakon što je duša pročišćena od svoga načina razmišljanja, djelovanja – ljubavi svu tu prividnu tamu ne pretvori u svjetlost, u Sebe. (...) Duša ne vidi kraja svojih muka ni izlaza iz ove tame; ne ćuti više nikakve utjehe: ljudske ni božanske. Mora stupati samo u čistoj vjeri. (...) Iako se duši čini da stupa samo kroz tamu, ipak ćuti sigurnost jer je sâm Bog vodi, koji želi i hoće njenu čistu ljubav, bez koje se ne može doći do sjedinjenja s Njime“ (s. Marija od Presvetog Srca).
Život i djelâ svetog Ivana od Križa svjedoče da je proživio tamnu noć. Bog je zahvatio u bît njegove duše, očistio je i pripremio za susret sa Sobom, s Ljubavlju. U Živom plamenu ljubavi čitamo: „Sveci (...) umiru u najuzvišenijim zanosima i najslađim susretajima ljubavi. Oni su kao labudovi koji neposredno prije smrti najslađe pjevaju.“
Sveti Ivan doista je pokazao da je „najviši duhovni život ižarivanje života Ljubavi po ljubavi; ljubavi koja je plod milosnoga sjedinjenja duše sa svojim Bogom, života u kojem je prisutno blaženstvo Vječnosti“ (s. Marija od Presvetog Srca).
U predvečerje svog života bit ćeš pitan o ljubavi. Nauči ljubiti Boga onako kako On želi da Ga se ljubi i napusti svoj način djelovanja i gledanja.