ŠTO JE LECTIO DIVINA?
Lectio Divina je čitanje, individualno i zajedničko, više ili manje dužeg odlomka Pisma, prihvaćenog kao Riječ Božja, razvijajući se potom, na poticaj Duha, u meditaciju, molitvu i kontemplaciju.
(Papinska Biblijska komisija u dokumentu „Tumačenje Biblije u Crkvi“ br. 143.)
Lectio divina ili božansko čitanje jedno je od najvećih bogatstva kršćanske molitvene tradicije. Lectio divina odnosi se na čitanje Svetog Pisma za koje kršćani vjeruju da je njegovo stvaranje nadahnuo sâm Gospod Bog. Slušanje Božje riječi u Svetom Pismu je tradicionalni put njegovanja prijateljstva s Kristom. To je put slušanja teksta u kojem nam On predlaže temu razgovora. Svakodnevni susret s Kristom i promišljanje Njegove riječi oblikuje u nama stav prijateljstva, povjerenja i ljubavi. Lectio divina nije samo čin pobožnosti, već nutarnja potraga za smislom postojanja koja objedinjuje rast u ovozemaljskoj ljudskosti i poslušnosti Duhu Svetomu te donosi plod u Božjem posinstvu.
Lectio divina izrazito je ljekovita molitvena metoda. Već su stari monasi smatrali Bibliju knjigom koja liječi. Takav način tumačenja Biblije možemo vidjeti u knjizi Antirhetikon Evagrija Pontskog. On svakoj misli koja nas čini bolesnima suprotstavlja riječi iz Svetog Pisma koje nas ozdravljaju. Lectio divina osobno je čitanje Svetog Pisma jer polazi od činjenice da u unutarnjem središtu svakoga čovjeka, u prostoru tišine, prebiva trojstveni Bog. To je mjesto u kojemu me ne dotiču nikakvi unutarnji, ni vanjski sukobi. Ondje mogu osjetiti sigurnost počivanja u Božjem zagrljaju. To je mjesto tišine moga duha po Duhu Svetomu. Bog mi u duhu i po Duhu svakodnevno progovara. Odstranim li vanjsku i unutarnju buku suvišnih misli, dopustit ću da me riječ Svetoga Pisma povede na to mjesto unutarnjeg mira na kojem me susreće sam Bog.
Druge spise mogu razumjeti i njih prodrijeti oni koji ih čitaju, ali božanski spisi koji govore o spasenju,
ne može se ni razumjeti niti držati bez prosvjetljenja Duha Svetoga.
Simeon Novi Teolog
Lectio Divina je čitanje, individualno i zajedničko, više ili manje dužeg odlomka Pisma, prihvaćenog kao Riječ Božja, razvijajući se potom, na poticaj Duha, u meditaciju, molitvu i kontemplaciju.
(Papinska Biblijska komisija u dokumentu „Tumačenje Biblije u Crkvi“ br. 143.)
Lectio divina ili božansko čitanje jedno je od najvećih bogatstva kršćanske molitvene tradicije. Lectio divina odnosi se na čitanje Svetog Pisma za koje kršćani vjeruju da je njegovo stvaranje nadahnuo sâm Gospod Bog. Slušanje Božje riječi u Svetom Pismu je tradicionalni put njegovanja prijateljstva s Kristom. To je put slušanja teksta u kojem nam On predlaže temu razgovora. Svakodnevni susret s Kristom i promišljanje Njegove riječi oblikuje u nama stav prijateljstva, povjerenja i ljubavi. Lectio divina nije samo čin pobožnosti, već nutarnja potraga za smislom postojanja koja objedinjuje rast u ovozemaljskoj ljudskosti i poslušnosti Duhu Svetomu te donosi plod u Božjem posinstvu.
Lectio divina izrazito je ljekovita molitvena metoda. Već su stari monasi smatrali Bibliju knjigom koja liječi. Takav način tumačenja Biblije možemo vidjeti u knjizi Antirhetikon Evagrija Pontskog. On svakoj misli koja nas čini bolesnima suprotstavlja riječi iz Svetog Pisma koje nas ozdravljaju. Lectio divina osobno je čitanje Svetog Pisma jer polazi od činjenice da u unutarnjem središtu svakoga čovjeka, u prostoru tišine, prebiva trojstveni Bog. To je mjesto u kojemu me ne dotiču nikakvi unutarnji, ni vanjski sukobi. Ondje mogu osjetiti sigurnost počivanja u Božjem zagrljaju. To je mjesto tišine moga duha po Duhu Svetomu. Bog mi u duhu i po Duhu svakodnevno progovara. Odstranim li vanjsku i unutarnju buku suvišnih misli, dopustit ću da me riječ Svetoga Pisma povede na to mjesto unutarnjeg mira na kojem me susreće sam Bog.
Druge spise mogu razumjeti i njih prodrijeti oni koji ih čitaju, ali božanski spisi koji govore o spasenju,
ne može se ni razumjeti niti držati bez prosvjetljenja Duha Svetoga.
Simeon Novi Teolog