Poteškoće na putu
Ovaj put, naravno, nije bez poteškoća. Ono što najprije otkrivamo, vjerojatno je to da nismo gospodari u našoj kući, da naše ja nama vlada, čak nas tiranizira. Ne polazi nam za rukom ni jedan dah biti tu onako kako bismo u stvari htjeli. Naše ja nam neprestano isporučuje nove misli, nove ideje, nove poticaje, nove nakane. Pada nam veoma teško sve to ostaviti, da bi u našoj svijesti bila samo naša riječ. Kad konačno možemo duže vremena ustrajati kod svoje riječi, ustanovljujemo da se, kao prvo, ne pojavljuju tišina i mir. Često nailazimo na agresije, na strah, koji nas žele spriječiti da idemo tim putem. Ovdje je prije svega važno da ne potiskujemo ništa od onoga što se penje iz dubine naše svijesti. Puštamo da sve to dođe na svjetlo dana, promatramo to i ponovno se vraćamo našemu vježbanju. Ako mogu prihvatiti strah, onda ja njime vladam. Strah je zlo samo ako prelazi u paniku. Radost je dragocjena stvar. Euforija me, naprotiv, zaposjeda i ja više nisam svoj gospodar. Sve dalekosežne krajnosti izbacuju me iz moje sredine.
Daljnje poteškoće koje se mogu pojaviti jesu strahom obuzeti doživljaji iz djetinjstva koje nismo probavili. Mogu biti i kasniji doživljaji koji su nas zadesili i koje smo potisnuli. Oni su postali uznemirujućim kompleksom u našoj nutrini. Ako se radi o potpuno normalnim pojavama, pustimo ih, gledajmo ih i odložimo ih. Time su oni u najviše slučajeva probavljeni i oslobođeni uznemirujućeg karaktera. Međutim, ako se radi o stvarnim neurozama ili strahom obuzetim pojavama s kojima ne izlazimo na kraj, nužno je zatražiti savjet stručnjaka.
Vodstvo na putu
Tko započinje put kontemplacije trebao bi se pobrinuti za duhovno vodstvo. Među kršćanima je stara tradicija tražiti uputu duhovnika ili ispovjednika. Poteškoća je, međutim, u tome što ima samo malo duhovnih osoba koje su same išle tim putem. Nemali broj duhovnika na kontemplativni put gleda s nepovjerenjem i radije odvraćaju od njega nego ga savjetuju. Već sv. Ivan od Križa se ogorčeno tužio na to, što se može pročitati u trećem poglavlju njegove knjige Živi plamen ljubavi. Najbolje je priključiti se nekoj grupi koja zajednički prakticira takvo kontemplativno molitveno vježbanje, jer grupa zna gdje se može dobiti savjet i vodstvo. Mora se ipak paziti jesu li to uistinu tečajevi koji uvježbavaju meditaciju slobodnu od predmeta. Duhovni vođa uvijek je vođa k vlastitom iskustvu. Zato takav put ne bi nikada smio voditi u ovisnost ili u osobnu navezanost. Na putu kontemplacije se radi i o integraciji duhovnog iskustva u svakodnevicu. Pojedincu je potrebno vodstvo prije svega ako dođe u psihičke poteškoće ili u ono što mistika naziva pasivnim čišćenjem. Vremena obeshrabrenosti, napuštenosti pa i zdvajanja nisu nikakva rijetkost. Mistika poznaje takve faze i nazvala ih je latinskim izrazom horror vacui (strah od praznine). Tada bi čovjek bezuvjetno trebao zatražiti pomoć od provjerenog duhovnog vođe. Vodstvo se događa predavanjem i osobnim razgovorom, koji se manje bavi životnim pitanjima, a više onim što nastaje hodom molitvenim putom. Budući da često izlaze na svjetlo psihičke povrede, na vodstvo spada i osnovno poznavanje psihologije i terapije, i često ne ide bez pomoći terapeuta. Kao i u psihoterapiji i u duhovnom vodstvu važnu ulogu igra prenošenje. Prema duhovnom vođi se prenose osjećaji ljubavi, naklonosti, poštovanja, ali i mržnje i straha. Treba ih prepoznati i rasvijetliti kao odnose učenika prema osobama s kojima su ranije imali odnosa. Inače oni stoje između učenika i njegova vodstva.
Cilj je Bog. Slabost mnogih gurua je što oni sami sebe prave spasiteljem drugih i tako priječe razvoj svojih “štovatelja”. Stoga je dobro da se vođa i vođeni susreću i surađuju i u svakodnevnom životu, tako da postane vidljivo da ni vođa nije savršen, nego da se kao i svi nalazi na putu i da samo Bog može primiti punu snagu osjećaja i očekivanja. Može se dogoditi da jednoga dana zadaća duhovnog vodstva dođe kraju ako učenik ima uspjeha i sam Bog preuzme vodstvo ili treba drugog učitelja, jer je dospio dalje. Onda ga taj mora otpustiti ili nekomu drugomu ili u samostalnost. Zadržavanje šteti objema stranama. Time je spomenut daljnji cilj religioznog vodstva: prevođenje u samostalnost i samoodgovornost. I za vrijeme vodstva treba stalno raditi na samoodgovornosti koja se vođenomu nikada ne oduzima, pa ni za vrijeme vodstva. U duhovnomu životu nema slijepog slijeđenja. Ni poslušnost ne oslobađa od duhovne odgovornosti.
Ljubav prema bližnjemu
Neki misle da je kontemplativni molitveni put veoma egocentričan. U stvarnosti je posve protivno. Tko nalazi put u vlastitu dubinu, nalazi drugoga. Zajednički život se tako snažno doživljava da drugi više ne postoji. Patnja drugoga je moja patnja. Radost drugoga je moja radost. Ljubav prema bližnjemu nije više zapovijed, ona je posljedica dubljeg iskustva zajedničkog božanskog života koji sve prožima. Stoga Oblak neznanja s pravom kaže da čovjek snagom kontemplacije postaje tako čist i sposoban za ljubav da, kada se vrati s visinskog leta toga djela, te kontemplativne molitvene vježbe, jednako rado saobraća sa svojim neprijateljem kao i s prijateljem, sa strancem kao i s rođakom, štoviše ponekad radije sa svojim neprijateljem nego s prijateljem. Cilj kontemplativnog puta jest kontemplacija na djelu (contemplatio in actione). Djelotvorna ljubav u svakodnevnom životu mjerilo je napretka na duhovnom putu ("Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući." (Lk 1,56). Kraljevstvo Božje događa se u svakodnevnici. Duhovni put koji ne vodi u svakodnevni život nije duhovni put nego stranputica, pogrješan put. Tko doživi istinsko sveobuhvatno duhovno iskustvo posjeduje trostruko svojstvo: prvo, on je duboko ponizan (spoznaja samoga sebe); drugo, on posjeduje golemu sveobuhvatnu ljubav; treće, on u sebi osjeća nalog da i drugim ljudima prenese takvo iskustvo (contemplata aliis tradere).
Kontemplativni molitveni put kao životni put
Kontemplacija nije samo jedan oblik moljenja, nego također put do ljudske zrelosti. Da bismo se tomu cilju približili, od velike je važnosti da to vježbanje učinimo životnim putom. Pola sata vježbanja tu i tamo ne nosi te naprijed. Mistični pisci govore o trajnoj promjeni u Božjoj nazočnosti ili o neprestanoj molitvi. Ta molitva se ne da izvesti intelektualno, mora prijeći u “meso i krv”. Tko je čitao Istinite ispovijesti ruskog hodočasnika zna da oni koji idu tim putom čak i pri noćnom snu izgovaraju molitvu srca. Od velikog je, dakle, značenja da to vježbanje poneseš sa sobom u svoju svakodnevicu! Kad ideš na posao, kada bilo gdje moraš čekati, kada preko dana imaš pauzu, kada u noći ne možeš spavati, kada napete pažnje nešto radiš, pripusti svoje vježbanje zajedno s disanjem. Ta molitva mora te od danas unaprijed neprestano pratiti! Mora biti tvoj put do smrti. Ona će nakon izvjesnog vremena sama u tebi započeti, iako nisi na to ni mislio. Tek kada ta molitva dobije vlastitu dinamiku, kada u tebi ide dalje, iako na nju nisi mislio svjesno, tek tada si došao do točke u kojoj je tvoja vježba stvarno postala tvojom molitvom.
Ovaj put, naravno, nije bez poteškoća. Ono što najprije otkrivamo, vjerojatno je to da nismo gospodari u našoj kući, da naše ja nama vlada, čak nas tiranizira. Ne polazi nam za rukom ni jedan dah biti tu onako kako bismo u stvari htjeli. Naše ja nam neprestano isporučuje nove misli, nove ideje, nove poticaje, nove nakane. Pada nam veoma teško sve to ostaviti, da bi u našoj svijesti bila samo naša riječ. Kad konačno možemo duže vremena ustrajati kod svoje riječi, ustanovljujemo da se, kao prvo, ne pojavljuju tišina i mir. Često nailazimo na agresije, na strah, koji nas žele spriječiti da idemo tim putem. Ovdje je prije svega važno da ne potiskujemo ništa od onoga što se penje iz dubine naše svijesti. Puštamo da sve to dođe na svjetlo dana, promatramo to i ponovno se vraćamo našemu vježbanju. Ako mogu prihvatiti strah, onda ja njime vladam. Strah je zlo samo ako prelazi u paniku. Radost je dragocjena stvar. Euforija me, naprotiv, zaposjeda i ja više nisam svoj gospodar. Sve dalekosežne krajnosti izbacuju me iz moje sredine.
Daljnje poteškoće koje se mogu pojaviti jesu strahom obuzeti doživljaji iz djetinjstva koje nismo probavili. Mogu biti i kasniji doživljaji koji su nas zadesili i koje smo potisnuli. Oni su postali uznemirujućim kompleksom u našoj nutrini. Ako se radi o potpuno normalnim pojavama, pustimo ih, gledajmo ih i odložimo ih. Time su oni u najviše slučajeva probavljeni i oslobođeni uznemirujućeg karaktera. Međutim, ako se radi o stvarnim neurozama ili strahom obuzetim pojavama s kojima ne izlazimo na kraj, nužno je zatražiti savjet stručnjaka.
Vodstvo na putu
Tko započinje put kontemplacije trebao bi se pobrinuti za duhovno vodstvo. Među kršćanima je stara tradicija tražiti uputu duhovnika ili ispovjednika. Poteškoća je, međutim, u tome što ima samo malo duhovnih osoba koje su same išle tim putem. Nemali broj duhovnika na kontemplativni put gleda s nepovjerenjem i radije odvraćaju od njega nego ga savjetuju. Već sv. Ivan od Križa se ogorčeno tužio na to, što se može pročitati u trećem poglavlju njegove knjige Živi plamen ljubavi. Najbolje je priključiti se nekoj grupi koja zajednički prakticira takvo kontemplativno molitveno vježbanje, jer grupa zna gdje se može dobiti savjet i vodstvo. Mora se ipak paziti jesu li to uistinu tečajevi koji uvježbavaju meditaciju slobodnu od predmeta. Duhovni vođa uvijek je vođa k vlastitom iskustvu. Zato takav put ne bi nikada smio voditi u ovisnost ili u osobnu navezanost. Na putu kontemplacije se radi i o integraciji duhovnog iskustva u svakodnevicu. Pojedincu je potrebno vodstvo prije svega ako dođe u psihičke poteškoće ili u ono što mistika naziva pasivnim čišćenjem. Vremena obeshrabrenosti, napuštenosti pa i zdvajanja nisu nikakva rijetkost. Mistika poznaje takve faze i nazvala ih je latinskim izrazom horror vacui (strah od praznine). Tada bi čovjek bezuvjetno trebao zatražiti pomoć od provjerenog duhovnog vođe. Vodstvo se događa predavanjem i osobnim razgovorom, koji se manje bavi životnim pitanjima, a više onim što nastaje hodom molitvenim putom. Budući da često izlaze na svjetlo psihičke povrede, na vodstvo spada i osnovno poznavanje psihologije i terapije, i često ne ide bez pomoći terapeuta. Kao i u psihoterapiji i u duhovnom vodstvu važnu ulogu igra prenošenje. Prema duhovnom vođi se prenose osjećaji ljubavi, naklonosti, poštovanja, ali i mržnje i straha. Treba ih prepoznati i rasvijetliti kao odnose učenika prema osobama s kojima su ranije imali odnosa. Inače oni stoje između učenika i njegova vodstva.
Cilj je Bog. Slabost mnogih gurua je što oni sami sebe prave spasiteljem drugih i tako priječe razvoj svojih “štovatelja”. Stoga je dobro da se vođa i vođeni susreću i surađuju i u svakodnevnom životu, tako da postane vidljivo da ni vođa nije savršen, nego da se kao i svi nalazi na putu i da samo Bog može primiti punu snagu osjećaja i očekivanja. Može se dogoditi da jednoga dana zadaća duhovnog vodstva dođe kraju ako učenik ima uspjeha i sam Bog preuzme vodstvo ili treba drugog učitelja, jer je dospio dalje. Onda ga taj mora otpustiti ili nekomu drugomu ili u samostalnost. Zadržavanje šteti objema stranama. Time je spomenut daljnji cilj religioznog vodstva: prevođenje u samostalnost i samoodgovornost. I za vrijeme vodstva treba stalno raditi na samoodgovornosti koja se vođenomu nikada ne oduzima, pa ni za vrijeme vodstva. U duhovnomu životu nema slijepog slijeđenja. Ni poslušnost ne oslobađa od duhovne odgovornosti.
Ljubav prema bližnjemu
Neki misle da je kontemplativni molitveni put veoma egocentričan. U stvarnosti je posve protivno. Tko nalazi put u vlastitu dubinu, nalazi drugoga. Zajednički život se tako snažno doživljava da drugi više ne postoji. Patnja drugoga je moja patnja. Radost drugoga je moja radost. Ljubav prema bližnjemu nije više zapovijed, ona je posljedica dubljeg iskustva zajedničkog božanskog života koji sve prožima. Stoga Oblak neznanja s pravom kaže da čovjek snagom kontemplacije postaje tako čist i sposoban za ljubav da, kada se vrati s visinskog leta toga djela, te kontemplativne molitvene vježbe, jednako rado saobraća sa svojim neprijateljem kao i s prijateljem, sa strancem kao i s rođakom, štoviše ponekad radije sa svojim neprijateljem nego s prijateljem. Cilj kontemplativnog puta jest kontemplacija na djelu (contemplatio in actione). Djelotvorna ljubav u svakodnevnom životu mjerilo je napretka na duhovnom putu ("Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući." (Lk 1,56). Kraljevstvo Božje događa se u svakodnevnici. Duhovni put koji ne vodi u svakodnevni život nije duhovni put nego stranputica, pogrješan put. Tko doživi istinsko sveobuhvatno duhovno iskustvo posjeduje trostruko svojstvo: prvo, on je duboko ponizan (spoznaja samoga sebe); drugo, on posjeduje golemu sveobuhvatnu ljubav; treće, on u sebi osjeća nalog da i drugim ljudima prenese takvo iskustvo (contemplata aliis tradere).
Kontemplativni molitveni put kao životni put
Kontemplacija nije samo jedan oblik moljenja, nego također put do ljudske zrelosti. Da bismo se tomu cilju približili, od velike je važnosti da to vježbanje učinimo životnim putom. Pola sata vježbanja tu i tamo ne nosi te naprijed. Mistični pisci govore o trajnoj promjeni u Božjoj nazočnosti ili o neprestanoj molitvi. Ta molitva se ne da izvesti intelektualno, mora prijeći u “meso i krv”. Tko je čitao Istinite ispovijesti ruskog hodočasnika zna da oni koji idu tim putom čak i pri noćnom snu izgovaraju molitvu srca. Od velikog je, dakle, značenja da to vježbanje poneseš sa sobom u svoju svakodnevicu! Kad ideš na posao, kada bilo gdje moraš čekati, kada preko dana imaš pauzu, kada u noći ne možeš spavati, kada napete pažnje nešto radiš, pripusti svoje vježbanje zajedno s disanjem. Ta molitva mora te od danas unaprijed neprestano pratiti! Mora biti tvoj put do smrti. Ona će nakon izvjesnog vremena sama u tebi započeti, iako nisi na to ni mislio. Tek kada ta molitva dobije vlastitu dinamiku, kada u tebi ide dalje, iako na nju nisi mislio svjesno, tek tada si došao do točke u kojoj je tvoja vježba stvarno postala tvojom molitvom.