FRANJEVAČKA MISTIKA
Negdje u dvanaestom stoljeću došlo je do zapaženoga napretka religiozne misli. Osnovane su velike teološke škole. Nažalost, ta strast za analizom u teologiji poslije će biti prebačena na molitvenu praksu te će okončati jednostavnu, spontanu molitvu srednjega vijeka utemeljenu na lectio divina, sa svojom otvorenošću za kontemplaciju. Duhovni učitelji dvanaestoga stoljeća, poput Bernarda iz Clarivauxa, Huge i Richarda od Sv. Victora i Williama od Sv. Thierria, razvijali su teološko razumijevanje molitve i kontemplacije. U trinaestom stoljeću metode meditacije, temeljene na njihovim učenjima, popularizirali su franjevci.
Franjevačka duhovnost proistekla je iz osobnog iskustva Franje Asiškog, a ne iz neke posebne teologije. Franjino duhovno iskustvo počinje susretom s raspetim Kristom. On u crkvi sv. Damjana moli: Svevišnji, slavni Bože. Prosvijetli tamu moga srca, i daj mi pravu vjeru, jasno pouzdanje, da ispunim Tvoj sveti i istinski nalog. Križ mu progovara: Franjo, dođi popraviti moju crkvu koja propada! Toma Celano o sv. Franji je zapisao: ''Franjo je cijelom svojom dušom žeđao za Kristom. Njemu je poklonio ne samo cijelo srce, nego i tijelo. Uvijek je tragao za skrovitim mjestima gdje bi se, ne samo duhom nego i pojedinim udovima, sa svojim Bogom sjedinjavao. Često je molio u nutrini, a da usnama nije micao. Nije se samo činilo da svim svojim bićem moli, nego kao da se sav pretvorio u molitvu.''
U knjizi Put Duha k Bogu sveti Bonaventura piše o svetom Franji kao uzoru kontemplacije: ''Sve ovo bi objavljeno blaženom Franji kada mu se u zanosu kontemplacije na visokom brdu . gdje sam i ja razmatrao ovo što sam napisao - ukazao šestokrilni serafin raspet na križu, kako sam to ja i mnogi drugi čuli od njegovog druga koji je tada bio s njime. Tu je u zanosu kontemplacije ušao u Boga. Tako je kao drugi Jakov i Izrael, postao uzor savršene kontemplacije kao što je prije bio uzor djelatnosti. Na ovakav prijelaz i zanos duha, Bog je po njemu pozvao - više djelom nego riječima - sve istinske duhovne ljude. Da bi ovaj prijelaz bio savršen, treba napustiti svako djelovanje uma, a vrhunac čuvstva treba potpuno prenijeti i preoblikovati u Bogu. Ovo je mistično i tajanstveno stanje koje ne pozna nitko komu nije dano, a to dobiva samo onaj koji to želi, a neće željeti onaj koga oganj Duha Svetoga što ga je Krist poslao na zemlju, iznutra ne ražari. Zato je i rekao apostol da je ovu mističnu mudrost objavio Duh Sveti. Za ovaj doživljaj ništa ne pomaže narav. Malo može pomoći napor. Zato treba malu važnost dati istraživanju, ali veliku ljubavi, malu jeziku, a veliku unutarnjoj radosti, malu govoru i slovu, a sve daru Božjemu, naime Duhu Svetomu, mali ili ništa stvorenju, a sve stvaralačkoj biti, Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.''
Francisco Osuna rođen je 1492. u Osuni u Španjolskoj. Ušao je u franjevački red 1513. Napisao je šest Duhovnih abecedarija, a najpoznatiji je nazvan Treći duhovni abecedarij (vodič). U njemu pisac kroz vlastito iskustvo u snažnom slikovitom jeziku, javnosti predstavlja franjevačku kontemplativnu molitvu. Temelj njegova poučavanja je kontemplacija koja zahtijeva stav predanja milosnom vodstvu Božjem bez zadrške.
Knjiga Treći duhovni abecedarij ostavila je dubok trag i u duhovnosti sv. Terezije Avilske koja Osunu priznaje svojim duhovnim učiteljem. Koliko je ta knjiga nadahnula Tereziju govori činjenica da je u knjizi zapisala 300 bilježaka. U četvrtom poglavlju svoje Autobiografije ona piše: ''Moj stric za kojega sam rekla da je živio na tom putu, dao mi je knjigu Tercer Abecedario koja tumači molitvu sabranosti. Budući da sam prvih godina čitala dobre knjige (jer se drugima nisam više htjela služiti, zato što sam već shvaćala štetu koju su mi nanijele), a ipak nisam znala kako započeti unutarnju molitvu niti kako se sabrati, jako sam joj se obradovala i odlučila slijediti onaj put svim svojim snagama. Kako mi Gospodin već bijaše dao dar suza, a voljela sam čitati, počela sam tražiti trenutke samoće i često se ispovijedati, te započeti onaj put, imajući onu knjigu za učitelja. Jer nisam našla učitelja, hoću reći ispovjednika koji bi me razumio, premda sam ga tražila tijekom dvadeset godina, nakon ovoga o čemu govorim, što mi je nanijelo veliku štetu da mnogo puta nazadujem i zamalo se posve izgubim, odlučila sam potpuno slijediti put koji je u knjizi opisan.''
Negdje u dvanaestom stoljeću došlo je do zapaženoga napretka religiozne misli. Osnovane su velike teološke škole. Nažalost, ta strast za analizom u teologiji poslije će biti prebačena na molitvenu praksu te će okončati jednostavnu, spontanu molitvu srednjega vijeka utemeljenu na lectio divina, sa svojom otvorenošću za kontemplaciju. Duhovni učitelji dvanaestoga stoljeća, poput Bernarda iz Clarivauxa, Huge i Richarda od Sv. Victora i Williama od Sv. Thierria, razvijali su teološko razumijevanje molitve i kontemplacije. U trinaestom stoljeću metode meditacije, temeljene na njihovim učenjima, popularizirali su franjevci.
Franjevačka duhovnost proistekla je iz osobnog iskustva Franje Asiškog, a ne iz neke posebne teologije. Franjino duhovno iskustvo počinje susretom s raspetim Kristom. On u crkvi sv. Damjana moli: Svevišnji, slavni Bože. Prosvijetli tamu moga srca, i daj mi pravu vjeru, jasno pouzdanje, da ispunim Tvoj sveti i istinski nalog. Križ mu progovara: Franjo, dođi popraviti moju crkvu koja propada! Toma Celano o sv. Franji je zapisao: ''Franjo je cijelom svojom dušom žeđao za Kristom. Njemu je poklonio ne samo cijelo srce, nego i tijelo. Uvijek je tragao za skrovitim mjestima gdje bi se, ne samo duhom nego i pojedinim udovima, sa svojim Bogom sjedinjavao. Često je molio u nutrini, a da usnama nije micao. Nije se samo činilo da svim svojim bićem moli, nego kao da se sav pretvorio u molitvu.''
U knjizi Put Duha k Bogu sveti Bonaventura piše o svetom Franji kao uzoru kontemplacije: ''Sve ovo bi objavljeno blaženom Franji kada mu se u zanosu kontemplacije na visokom brdu . gdje sam i ja razmatrao ovo što sam napisao - ukazao šestokrilni serafin raspet na križu, kako sam to ja i mnogi drugi čuli od njegovog druga koji je tada bio s njime. Tu je u zanosu kontemplacije ušao u Boga. Tako je kao drugi Jakov i Izrael, postao uzor savršene kontemplacije kao što je prije bio uzor djelatnosti. Na ovakav prijelaz i zanos duha, Bog je po njemu pozvao - više djelom nego riječima - sve istinske duhovne ljude. Da bi ovaj prijelaz bio savršen, treba napustiti svako djelovanje uma, a vrhunac čuvstva treba potpuno prenijeti i preoblikovati u Bogu. Ovo je mistično i tajanstveno stanje koje ne pozna nitko komu nije dano, a to dobiva samo onaj koji to želi, a neće željeti onaj koga oganj Duha Svetoga što ga je Krist poslao na zemlju, iznutra ne ražari. Zato je i rekao apostol da je ovu mističnu mudrost objavio Duh Sveti. Za ovaj doživljaj ništa ne pomaže narav. Malo može pomoći napor. Zato treba malu važnost dati istraživanju, ali veliku ljubavi, malu jeziku, a veliku unutarnjoj radosti, malu govoru i slovu, a sve daru Božjemu, naime Duhu Svetomu, mali ili ništa stvorenju, a sve stvaralačkoj biti, Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.''
Francisco Osuna rođen je 1492. u Osuni u Španjolskoj. Ušao je u franjevački red 1513. Napisao je šest Duhovnih abecedarija, a najpoznatiji je nazvan Treći duhovni abecedarij (vodič). U njemu pisac kroz vlastito iskustvo u snažnom slikovitom jeziku, javnosti predstavlja franjevačku kontemplativnu molitvu. Temelj njegova poučavanja je kontemplacija koja zahtijeva stav predanja milosnom vodstvu Božjem bez zadrške.
Knjiga Treći duhovni abecedarij ostavila je dubok trag i u duhovnosti sv. Terezije Avilske koja Osunu priznaje svojim duhovnim učiteljem. Koliko je ta knjiga nadahnula Tereziju govori činjenica da je u knjizi zapisala 300 bilježaka. U četvrtom poglavlju svoje Autobiografije ona piše: ''Moj stric za kojega sam rekla da je živio na tom putu, dao mi je knjigu Tercer Abecedario koja tumači molitvu sabranosti. Budući da sam prvih godina čitala dobre knjige (jer se drugima nisam više htjela služiti, zato što sam već shvaćala štetu koju su mi nanijele), a ipak nisam znala kako započeti unutarnju molitvu niti kako se sabrati, jako sam joj se obradovala i odlučila slijediti onaj put svim svojim snagama. Kako mi Gospodin već bijaše dao dar suza, a voljela sam čitati, počela sam tražiti trenutke samoće i često se ispovijedati, te započeti onaj put, imajući onu knjigu za učitelja. Jer nisam našla učitelja, hoću reći ispovjednika koji bi me razumio, premda sam ga tražila tijekom dvadeset godina, nakon ovoga o čemu govorim, što mi je nanijelo veliku štetu da mnogo puta nazadujem i zamalo se posve izgubim, odlučila sam potpuno slijediti put koji je u knjizi opisan.''