ŠTO JE KONTEMPLATIVNA MOLITVA?
Postoji puno krivih predodžbi o tome što je kontemplacija. Stoga je možda najbolje odmah na početku kazati što kontemplacija nije!
Kontemplacija dolazi od latinske riječi contemplatio, što znači duhovno motrenje, gledanje, zrenje. To je zapravo unutarnja molitva koju nazivamo čistom molitvom ili "molitvom srca". U duhovnoj teologiji razlikuje se takozvana stečena i ulivena kontemplacija. Sama riječ stečena, stječe se duševnim naporom i vježbom (askezom), a ulivena kontemplacija je čisti dar Božji. Kontemplacija (contemplatio) u suštini ima osnovno značenja zrenje istine i nutarnje motrenje nekog objekta (lat. contemplari = biti u stanju unutarnjeg motrenja; cum + templum = mjesto molitve i bogoštovlja). Neki tvrde da riječ kontemplacija dolazi od motrenja zvijezda kroz otvor na krovu hrama. Drugi misle da riječ contemplari znači hodati oko hrama. Naime, rimski su svećenici promatrajući nebo u otvoru hrama izračunavali vrijeme za određeni čin. Suvremenim rječnikom, izraz contemplari nam poručuje: budi posve budan, motri, gledaj, slušaj, sluti, osjećaj, osluškuj gdje si, što se u tebi događa, što je u tebi važno, kamo ćeš usmjeriti sljedeći korak. Kontemplacija je, dakle, prije svega zahtjev za svjesno bivanje u sadašnjosti. Kontemplativna molitva je vježba čiste Božje prisutnosti.
Meditiramo da probudimo ljubav, kontempliramo jer ljubimo.
Kontemplacija se ne sastoji od mnogo mišljenja, nego od mnogo ljubljenja. (Franjo Saleški)
Radi lakšeg razumijevanja, kontemplaciju možemo podijeliti u četiri razvojna stupnja koji se u životnoj stvarnosti međusobno isprepliću:
1. molitvena vježba kao put u kontemplaciju,
2. molitva mira - spoznaja vlastitog bitka,
3. iskustvo prosvjetljenja,
4. iskustva sjedinjenja.
Prva dva razvojna stupnja vježbom mogu postići svi tjelesno i duševno zdravi ljudi. Ova dva stupnja u konačnici dovode do stanja velikog mira i duboke spokojnosti. To se naziva molitvom mira, kojom se doživljava iskustvo jednostavnog prebivanja u Božjoj nazočnosti. To se zove stanjem kontemplacije. Čovjek gleda u svoj vlastiti bitak, bliže i dublje spoznaje Boga, nego li u usmenoj i meditativnoj molitvi. Molitva mira ima jak učinak preoblikovanja osobnosti. No, to još nije mistično stanje u pravom smislu. Mistično stanje nastupa tek u trećem i četvrtom razvojnom stupnju. Takvo stanje preplavljuje čovjeka i on ga ne može svojom voljom proizvesti u sebi, nego ga može samo pripremiti svojom molitvenom vježbom. Kome Bog dopušta ući u tu prostoriju, taj spoznaje još jednom na novi način što znači svom snagom ljubiti Boga. Sam Bog daje takvom čovjeku novu dodatnu snagu kojom može Boga tako ljubiti.
Kontemplacija je molitva ljubavi. (Francisco Osuna)
Kontemplacija nije gledanje tjelesnim očima, nego motrenje, iskustvo s onu stranu racionalne spoznaje. U kontemplativnoj vježbi ne shvaćamo razumom, ne meditiramo o nekom tekstu ili slici. Doživljaj je čista svijest i nadilazi našu osobu. Razum, volja i osjećaji, Božji su darovi i čine nas ljudima, ali se ne smijemo s razumom identificirati. Razum je instrument na kojem naše pravo biće svira. Trebamo se služiti razumom, inače ćemo otići na krivi put. Ali tim moćima ne možemo dokučiti Božje tajne. Intelektualno znanje je ograničeno i ne može dati cjelovito iskustvo tumačenje našega života. Na kontemplativnom putu čovjek treba umiriti to znanje da spozna istinu o sebi gledanu s Božje strane. Pravi duhovni put vodi preko povlačenja ja aktivnosti (misli, volja, osjećaji), da se očituje duhovna razina prekrivena s ja aktivnosti. To je životni put vježbe, predanja i discipline koji čovjeka iznutra preobražava. Važno je shvatiti da kontemplacija je Božji dar, a čovjek se vježbom samo može pripremati za taj dar. Francisco iz Osune je lijepo to objasnio: možemo se popeti na brdo i otvoriti oči, to je u našoj moći, a hoće li zasjati sunce, to ne ovisi o nama. Evagrije Pontski, jedan od najvažnijih monaških pisaca iz četvrtog stoljeća, o molitvi govori kao o Božjem mjestu u nama na kojemu dolazimo u dodir sa svojim pravim ja, s neiskrivljenom slikom koju Bog o meni ima. Taj unutrašnji prostor Evagrije Pontski naziva pogledom mira, jer se naše srce smiruje i vlada Božji mir. To je naš iskonski zavičaj jer sam Bog Otajstvo prebiva u nama. Biti kod kuće možemo biti jedino ondje gdje prebiva Otajstvo. Čovjek je Božjeg roda, on potječe iz Božjeg života i u njega se vraća.
Ti si nebo i ti ćeš doći u nebo. (Origen)
Cilj kontemplativnog moljenja
Istovremeno sa shvaćanjem i doživljavanjem iz dubinskih dimenzija naše svijesti događa se u nama dublje shvaćanje i doživljavanje Boga. Jer kod ovoga puta se radi o jednom dubljem kontaktu s Bogom. Svako dublje iskustvo postaje dubljim iskustvom Boga. A ovo se shvaćanje i doživljavanje može dogoditi samo ako bez prestanka napredujemo na ovomu putu. Ono što u prvi mah izgleda poput suženja svijesti, u stvarnosti je golemo oslobođenje. Time se oslobađamo naše zauzetosti, naših agresija, naših raspoloženja, naših ideja za kojima upravo idemo. Drugim riječima, moramo se osloboditi od onoga čime smo u to vrijeme zauzeti, da bismo bili slobodni za iskustva iz dubina našega bitka. Treba napomenuti da na ovomu putu napredovat će samo onaj tko se uistinu upušta u to vježbanje moljenja. To je put kojim čovjek dopire do u najdublju osobnu srž. Ali to se ipak događa samo ako tim putem idemo potpuno odlučno i to vježbanje moljenja učinimo našim životnim putom. Ono, dakle, što izgleda poput suženja svijesti, u stvari je proširenje. Iskustvo pokazuje da se u čovjeku veoma brzo bude nove snage preko kojih je on dotada prelazio, koje nisu dolazile do izražaja. Iskustvo također pokazuje da mnogi koji tim putem idu, odjednom postaju aktivni i kreativni na određenim područjima. Razvijaju sposobnosti koje dotada uopće nisu zapažali. Ali to su samo rubne pojave. U biti, radi se o jednom dubljem obliku moljenja. Ako na tome putu moljenja ustrajno idemo naprijed, uskoro ćemo primijetiti da nam ovaj oblik donosi veliki nutarnji mir. Često tome pridolazi ono što nazivamo dubokom suzdržanom radošću. Može se, također, dogoditi da se naša svijest na žalostan, prikriven način pojednoliči. Ali siguran uspjeh ovoga puta je da naša nutrina biva mirna, da postajemo opušteni, da pouzdano gledamo na život, također i na naše probleme i poteškoće koje proizlaze iz svakodnevice.
Što je sada bit kontemplativne molitve? Put čiste vjere. Ništa više. Ne treba je osjećati, ali treba je vježbati.
(Thomas Keating)
Postoji puno krivih predodžbi o tome što je kontemplacija. Stoga je možda najbolje odmah na početku kazati što kontemplacija nije!
- Kontemplativna molitva nije vježba opuštanja. Kontemplativna molitva može imati umirujući karakter, ali to je samo popratni učinak.
- Kontemplativna molitva nije tehnika, već molitva koja ima svoj cilj - razviti dubok i istinski odnos čovjeka i Boga.
- Kontemplativna molitva nije karizmatski dar, iako ga ona ne isključuje. Kontemplativna molitva bavi se pročišćenjem, liječenjem i posvećenjem supstance duše i njenih sposobnosti.
- Kontemplativna molitva nisu nikakvi psihološki fenomeni. Iako su psihičke moći prirodna čovjekova sposobnost, one nemaju ništa sa svetošću ili s rastom našeg odnosa s Bogom. Kontemplativna molitva je vježba vjere, nade i nesebične ljubavi.
- Kontemplativna molitva nisu mistični fenomeni, iako oni mogu biti prisutni. Jedan od najvećih mistika svih vremena sv. Ivan od Križa razmatra mistične fenomene te na kraju zapovijeda svojim učenicima da ih sve odbace. Svi sakramenti veći su od bilo kakvog viđenja, a kontemplativna molitva vodi u sakramentalni život.
- Kontemplativna molitva nije ograničena samo na "osjećanje" Božje prisutnosti, već je ona čimbenik produbljivanja vjere u trajnoj Božjoj prisutnosti.
- Kontemplativna molitva nije misaona i spontana molitva, nego jednostavno počivanje u Bogu izvan misli, slika, riječi i osjećaja.
Kontemplacija dolazi od latinske riječi contemplatio, što znači duhovno motrenje, gledanje, zrenje. To je zapravo unutarnja molitva koju nazivamo čistom molitvom ili "molitvom srca". U duhovnoj teologiji razlikuje se takozvana stečena i ulivena kontemplacija. Sama riječ stečena, stječe se duševnim naporom i vježbom (askezom), a ulivena kontemplacija je čisti dar Božji. Kontemplacija (contemplatio) u suštini ima osnovno značenja zrenje istine i nutarnje motrenje nekog objekta (lat. contemplari = biti u stanju unutarnjeg motrenja; cum + templum = mjesto molitve i bogoštovlja). Neki tvrde da riječ kontemplacija dolazi od motrenja zvijezda kroz otvor na krovu hrama. Drugi misle da riječ contemplari znači hodati oko hrama. Naime, rimski su svećenici promatrajući nebo u otvoru hrama izračunavali vrijeme za određeni čin. Suvremenim rječnikom, izraz contemplari nam poručuje: budi posve budan, motri, gledaj, slušaj, sluti, osjećaj, osluškuj gdje si, što se u tebi događa, što je u tebi važno, kamo ćeš usmjeriti sljedeći korak. Kontemplacija je, dakle, prije svega zahtjev za svjesno bivanje u sadašnjosti. Kontemplativna molitva je vježba čiste Božje prisutnosti.
Meditiramo da probudimo ljubav, kontempliramo jer ljubimo.
Kontemplacija se ne sastoji od mnogo mišljenja, nego od mnogo ljubljenja. (Franjo Saleški)
Radi lakšeg razumijevanja, kontemplaciju možemo podijeliti u četiri razvojna stupnja koji se u životnoj stvarnosti međusobno isprepliću:
1. molitvena vježba kao put u kontemplaciju,
2. molitva mira - spoznaja vlastitog bitka,
3. iskustvo prosvjetljenja,
4. iskustva sjedinjenja.
Prva dva razvojna stupnja vježbom mogu postići svi tjelesno i duševno zdravi ljudi. Ova dva stupnja u konačnici dovode do stanja velikog mira i duboke spokojnosti. To se naziva molitvom mira, kojom se doživljava iskustvo jednostavnog prebivanja u Božjoj nazočnosti. To se zove stanjem kontemplacije. Čovjek gleda u svoj vlastiti bitak, bliže i dublje spoznaje Boga, nego li u usmenoj i meditativnoj molitvi. Molitva mira ima jak učinak preoblikovanja osobnosti. No, to još nije mistično stanje u pravom smislu. Mistično stanje nastupa tek u trećem i četvrtom razvojnom stupnju. Takvo stanje preplavljuje čovjeka i on ga ne može svojom voljom proizvesti u sebi, nego ga može samo pripremiti svojom molitvenom vježbom. Kome Bog dopušta ući u tu prostoriju, taj spoznaje još jednom na novi način što znači svom snagom ljubiti Boga. Sam Bog daje takvom čovjeku novu dodatnu snagu kojom može Boga tako ljubiti.
Kontemplacija je molitva ljubavi. (Francisco Osuna)
Kontemplacija nije gledanje tjelesnim očima, nego motrenje, iskustvo s onu stranu racionalne spoznaje. U kontemplativnoj vježbi ne shvaćamo razumom, ne meditiramo o nekom tekstu ili slici. Doživljaj je čista svijest i nadilazi našu osobu. Razum, volja i osjećaji, Božji su darovi i čine nas ljudima, ali se ne smijemo s razumom identificirati. Razum je instrument na kojem naše pravo biće svira. Trebamo se služiti razumom, inače ćemo otići na krivi put. Ali tim moćima ne možemo dokučiti Božje tajne. Intelektualno znanje je ograničeno i ne može dati cjelovito iskustvo tumačenje našega života. Na kontemplativnom putu čovjek treba umiriti to znanje da spozna istinu o sebi gledanu s Božje strane. Pravi duhovni put vodi preko povlačenja ja aktivnosti (misli, volja, osjećaji), da se očituje duhovna razina prekrivena s ja aktivnosti. To je životni put vježbe, predanja i discipline koji čovjeka iznutra preobražava. Važno je shvatiti da kontemplacija je Božji dar, a čovjek se vježbom samo može pripremati za taj dar. Francisco iz Osune je lijepo to objasnio: možemo se popeti na brdo i otvoriti oči, to je u našoj moći, a hoće li zasjati sunce, to ne ovisi o nama. Evagrije Pontski, jedan od najvažnijih monaških pisaca iz četvrtog stoljeća, o molitvi govori kao o Božjem mjestu u nama na kojemu dolazimo u dodir sa svojim pravim ja, s neiskrivljenom slikom koju Bog o meni ima. Taj unutrašnji prostor Evagrije Pontski naziva pogledom mira, jer se naše srce smiruje i vlada Božji mir. To je naš iskonski zavičaj jer sam Bog Otajstvo prebiva u nama. Biti kod kuće možemo biti jedino ondje gdje prebiva Otajstvo. Čovjek je Božjeg roda, on potječe iz Božjeg života i u njega se vraća.
Ti si nebo i ti ćeš doći u nebo. (Origen)
Cilj kontemplativnog moljenja
Istovremeno sa shvaćanjem i doživljavanjem iz dubinskih dimenzija naše svijesti događa se u nama dublje shvaćanje i doživljavanje Boga. Jer kod ovoga puta se radi o jednom dubljem kontaktu s Bogom. Svako dublje iskustvo postaje dubljim iskustvom Boga. A ovo se shvaćanje i doživljavanje može dogoditi samo ako bez prestanka napredujemo na ovomu putu. Ono što u prvi mah izgleda poput suženja svijesti, u stvarnosti je golemo oslobođenje. Time se oslobađamo naše zauzetosti, naših agresija, naših raspoloženja, naših ideja za kojima upravo idemo. Drugim riječima, moramo se osloboditi od onoga čime smo u to vrijeme zauzeti, da bismo bili slobodni za iskustva iz dubina našega bitka. Treba napomenuti da na ovomu putu napredovat će samo onaj tko se uistinu upušta u to vježbanje moljenja. To je put kojim čovjek dopire do u najdublju osobnu srž. Ali to se ipak događa samo ako tim putem idemo potpuno odlučno i to vježbanje moljenja učinimo našim životnim putom. Ono, dakle, što izgleda poput suženja svijesti, u stvari je proširenje. Iskustvo pokazuje da se u čovjeku veoma brzo bude nove snage preko kojih je on dotada prelazio, koje nisu dolazile do izražaja. Iskustvo također pokazuje da mnogi koji tim putem idu, odjednom postaju aktivni i kreativni na određenim područjima. Razvijaju sposobnosti koje dotada uopće nisu zapažali. Ali to su samo rubne pojave. U biti, radi se o jednom dubljem obliku moljenja. Ako na tome putu moljenja ustrajno idemo naprijed, uskoro ćemo primijetiti da nam ovaj oblik donosi veliki nutarnji mir. Često tome pridolazi ono što nazivamo dubokom suzdržanom radošću. Može se, također, dogoditi da se naša svijest na žalostan, prikriven način pojednoliči. Ali siguran uspjeh ovoga puta je da naša nutrina biva mirna, da postajemo opušteni, da pouzdano gledamo na život, također i na naše probleme i poteškoće koje proizlaze iz svakodnevice.
Što je sada bit kontemplativne molitve? Put čiste vjere. Ništa više. Ne treba je osjećati, ali treba je vježbati.
(Thomas Keating)