Naziv knjige: MOLITVA ŠUTNJE - Škola kontemplacije
Nakladnik: FRAM ZIRAL, grafičko poduzeće Mostar
Za nakladnika: fra Ivan Ševo
Za tisak priredio: fra Mladen Herceg
Grafička obrada i tisak: FRAM ZIRAL, Mostar 2009.
Uvodna napomena
U svoja dojmljiva sjećanja iz djetinjstva ubraja posjet seoskoj kovačnici koja se nalazila nedaleko moga rodnog doma. Satima sam mogao promatrati kovački mijeh, raspirivanje vatre, i spretnog kovača koji je na golemomu nakovanju, velikim čekićem oblikovao predmete od užarenoga željeza. Ta sjećanja su ovih dana ponovono u meni zorno oživjela, kad sam pročitao kako je veliki židovski vođa karizmatičnog hasidskog pokreta Balšem, svojim pobožnim učenicima pripovijedao o kovaču i kovačnici tumačeći im što je to hasidizam:
"Želite li znati što je hasidizam? Znate li priču o kovaču koji je htio biti samostalan i otvoriti svoju kovačnicu? Kupio je nakovanj, veliki čekić i kovački mijeh. Dao se na posao, ali uzalud! U kovačnici se nije ništa pomaknulo. Tada mu je rekao stari kovač kojega je molio za savjet: Ti imaš sve što je potrebito, samo nemaš iskru. Iskra, to je hasidizam!"
Što je molitva šutnje? Što je kontemplacija?
"Kontemplacija je buđenje prisutnosti Božje u čovjekovu srcu i u svemiru koji nas okružuje. Kontemplacija je spoznaja u stanju ljubavi." (Bede Griffith)
Mi imamo sve kao besplatni dar od Boga. Mi smo Božjega roda, djeca Božja, drugo Božje lice. Tu istinu naviješta nam Sv.pismo:
"Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga te niste svoji." (1Kor 6,19)
"A buduži da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: "Abba! Oče" (Gal 4,6)
"Ta evo - Kraljevstvo je Božje među vama!" (Lk 17,21)
Ipak, u našem životu često se ništa ne pomiče kao u kovačnici neiskusnoga kovača. Razlog je: Nedostaje nam iskra. Nemamo žar, plamen, vatru. Vatra ljubavi i radost u srcu, to je istinski Božji čovjek!
Na kontemplativnom putu uklanjamo zapreke koje prekrivaju sliku Boga u našemu srcu. U nama se pali iskra, plamen, svjetlo koje osvjetljava istinu o nama gledanu s Božje strane. Molitva šutnje, o kojoj je riječ u ovoj knjizi, vodi nas u iskustvo Boga koji nam je bliži nego mi sami sebi.
Kontemplacija kao dar Božji uvodi nas u iskustvo da smo Božja molitva ne samo kad izgovaramo neke molitve, nego smo Božja molitva i kad sjedimo, hodamo, jedemo, radimo, spavamo ili se igramo.
Angelus Silesius, mistik i pjesnik pjeva:
Sve što svetac čini, sam Bog u njemu stvara.
on hoda, stoji, leži, jede, pije, budi se i spava.
Bog je iznad svega - to se izreći ne može.
Stoga ti se bolje u šutnji klanjati možemo, Bože.
Bog ti je bliže ako u miru sjediš,
nego kad za njim trčiš tako da se tijelom i dušom znojiš.
Ljudi nabrajaju mnogo: tko moliti zna duhovno,
pred Boga utješen stupiti može sa a i o.
A dominikanski mistik Ivan Tauler piše o kontemplativnoj molitvi:
"Čovjek pušta slike i stvari da prolaze,
i drži svoj hram praznim,
Ako je hram ispražnjen,
ako su maštanja,
koja zaposjedaju hram nestala,
ti možeš postati Božja kuća.
Ne drukčije, što god činio.
Tako ćeš imati mir i radost u svome srcu.
Neće te uznemirivati ništa
što te sada uznemiruje,
što te tišti
i čini da trpiš."
Ova knjiga želi nam pokazati zaboravljeni kršćanski kontemplativni put i voditi nas do iskustva mira, radosti i Božje blizine u nama i u svim stvorenjima. Hvala svima koji su mi pomogli i pratili me na kontemplativnom putu.
Hvala, također, svima koji su doprinijeli da ova knjiga ugleda svjetlo dana.
fra Mladen Herceg
U svoja dojmljiva sjećanja iz djetinjstva ubraja posjet seoskoj kovačnici koja se nalazila nedaleko moga rodnog doma. Satima sam mogao promatrati kovački mijeh, raspirivanje vatre, i spretnog kovača koji je na golemomu nakovanju, velikim čekićem oblikovao predmete od užarenoga željeza. Ta sjećanja su ovih dana ponovono u meni zorno oživjela, kad sam pročitao kako je veliki židovski vođa karizmatičnog hasidskog pokreta Balšem, svojim pobožnim učenicima pripovijedao o kovaču i kovačnici tumačeći im što je to hasidizam:
"Želite li znati što je hasidizam? Znate li priču o kovaču koji je htio biti samostalan i otvoriti svoju kovačnicu? Kupio je nakovanj, veliki čekić i kovački mijeh. Dao se na posao, ali uzalud! U kovačnici se nije ništa pomaknulo. Tada mu je rekao stari kovač kojega je molio za savjet: Ti imaš sve što je potrebito, samo nemaš iskru. Iskra, to je hasidizam!"
Što je molitva šutnje? Što je kontemplacija?
"Kontemplacija je buđenje prisutnosti Božje u čovjekovu srcu i u svemiru koji nas okružuje. Kontemplacija je spoznaja u stanju ljubavi." (Bede Griffith)
Mi imamo sve kao besplatni dar od Boga. Mi smo Božjega roda, djeca Božja, drugo Božje lice. Tu istinu naviješta nam Sv.pismo:
"Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga te niste svoji." (1Kor 6,19)
"A buduži da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: "Abba! Oče" (Gal 4,6)
"Ta evo - Kraljevstvo je Božje među vama!" (Lk 17,21)
Ipak, u našem životu često se ništa ne pomiče kao u kovačnici neiskusnoga kovača. Razlog je: Nedostaje nam iskra. Nemamo žar, plamen, vatru. Vatra ljubavi i radost u srcu, to je istinski Božji čovjek!
Na kontemplativnom putu uklanjamo zapreke koje prekrivaju sliku Boga u našemu srcu. U nama se pali iskra, plamen, svjetlo koje osvjetljava istinu o nama gledanu s Božje strane. Molitva šutnje, o kojoj je riječ u ovoj knjizi, vodi nas u iskustvo Boga koji nam je bliži nego mi sami sebi.
Kontemplacija kao dar Božji uvodi nas u iskustvo da smo Božja molitva ne samo kad izgovaramo neke molitve, nego smo Božja molitva i kad sjedimo, hodamo, jedemo, radimo, spavamo ili se igramo.
Angelus Silesius, mistik i pjesnik pjeva:
Sve što svetac čini, sam Bog u njemu stvara.
on hoda, stoji, leži, jede, pije, budi se i spava.
Bog je iznad svega - to se izreći ne može.
Stoga ti se bolje u šutnji klanjati možemo, Bože.
Bog ti je bliže ako u miru sjediš,
nego kad za njim trčiš tako da se tijelom i dušom znojiš.
Ljudi nabrajaju mnogo: tko moliti zna duhovno,
pred Boga utješen stupiti može sa a i o.
A dominikanski mistik Ivan Tauler piše o kontemplativnoj molitvi:
"Čovjek pušta slike i stvari da prolaze,
i drži svoj hram praznim,
Ako je hram ispražnjen,
ako su maštanja,
koja zaposjedaju hram nestala,
ti možeš postati Božja kuća.
Ne drukčije, što god činio.
Tako ćeš imati mir i radost u svome srcu.
Neće te uznemirivati ništa
što te sada uznemiruje,
što te tišti
i čini da trpiš."
Ova knjiga želi nam pokazati zaboravljeni kršćanski kontemplativni put i voditi nas do iskustva mira, radosti i Božje blizine u nama i u svim stvorenjima. Hvala svima koji su mi pomogli i pratili me na kontemplativnom putu.
Hvala, također, svima koji su doprinijeli da ova knjiga ugleda svjetlo dana.
fra Mladen Herceg
MOLITVA ŠUTNJE
Škola kontemplacije prema "Oblaku neznanja"
Predgovor
Čini se da je mogućnost otkrivanja dubinskih slojeva duše opće važeća pojava. Znakove koji nas na to upućuju nalazimo već na zidnim crtežima u pećinama Europe i na stijenama Afrike, Azije, Amerike i Australije.
A praktične putove ostvarenja nalazimo u svim kulturama zemlje.
Budući da je nositelj duhovne strane kulture od početka bilo svećenstvo, načini i vrste postupaka su preneseni u religijama. Budući da su ti postupci nerazumljivi za površinsku svijest, važili su kao tajni. I danas se u takozvanim "primitivnim kulturama" upućeni nazivaju čarobnjacima i svećenicima-vračevima.
Budući da se kod otvaranja dubinskih slojeva oslobađaju snage koje su inače sputane i prikrivene, moguće ih je koristiti pozitivno ili negativno. Moderna psihologija je djelomice istražila ta područja. Njene metode silaska u dubinu nalazimo npr. u nižem i višem stupnju autogenog treninga, psihološkog treninga, nadosobne psihologije itd.
Budući da put u iskustvo dubina polazi od psihosomatskog, nekim ljudima uspijeva u njih ući bez vježbanja (npr. putem duge nepokretnosti i koncentracije). U prijašnjima vremenima ti su ljudi smatrani posebno obdarenima.
Što nam daje pravo da ovaj put smatramo oblikom molitve, mogućnošću iskustva Boga na dublji i obuhvatniji način?
Prvo upućivanje nalazimo u Isusovim riječima: Ljubi Gospodina, Boga svoga, svom dušom svojom, svim srcem svojim i svom snagom svojom. To valjda nije potrebno dalje objašnjavati.
Ako stvarno vjerujemo da je Bog stvoritelj svih stvari, da je u svemu i da je sve u njemu, onda ga, također, možemo na obuhvatniji način iskusiti proširenim otvaranjem svijesti. Radi se o otkriću, pronalasku, otkrivanju imanentno Postojećeg i Bivstvujućeg. Mi se možemo samo pripravljati. On se očituje prema svome zakonu. Tako gledano, sve je milost. Dobro je ako čovjek na ovom nama nepoznatom putu ima vođu koji je upoznat s postajama i susretima na samom putu. Tko se predaje kontemplativnom motrenju, kroz to vrijeme ostavlja sve druge načine molitve. Ipak se moramo čuvati da ne bismo zbog toga druge oblike prezirali. Kontemplativni put je nadopuna i produžetak našeg normalnog moljenja i ne smije potisnuti ni liturgiju, ni razmatranje, ni usmenu molitvu.
STUPNJEVI SVIJESTI
Kada sanja, čovjek misli da je to jedina razina svijesti koja postoji. U snu čovjek leti, prolazi kroz zidove, u isto vrijeme na raznim mjestima, itd. Dok god čovjek sanja, uvjeren je da je to jedina razina stvarnosti. Tek kada se probudi, ustanovljuje da je sanjao i da postoji još jedna razina svijesti, tj. razina dnevne svijesti. Na toj razini smo mi sada tu, čitamo, pišemo, radimo, mislimo, planiramo itd. Međutim tko misli da je ta razina sna jedino moguća razina. Pored, odnosno ispod dnevne razine svijesti ili Ja-svijesti postoje i druge razine, među kojima i ona što je želimo nazvati razinom mističnog iskustva.
Mistični put u kršćanstvu
U kršćanstvu su taj put učili već monasi u pustinji. Oni su taj put do iskustva Boga zvali ruminatio. Ruminatio je latinska riječ za životinjsko preživanje. Kao što životinje neprestano preživaju, i monah treba svoju molitvenu formulu neprestano imati u srcu i na ustima.
Tako piše opat Antun u četvrtom stoljeću:
"Devi je potrebno samo malo hrane. Ona je čuva u sebi dok ne dođe u svoju štalu; onda je ponovno dovodi u usta i ponovno je prežvakuje sve dok ne prodre u njene kosti i njeno meso. Međutim konj treba mnogo hrane, stalno jede i odmah gubi što je pojeo. Prema tome: ne budimo kao konj, tj. ne recitirajmo stalno Božju riječ ne ostvarujući je!
Uzmimo si za primjer devu i recitirajmo svaku riječ Svetog pisma te je čuvajmo u sebi sve dok je ne ostvarimo."
Poput Isusove molitve, ovaj je put često vodio u kontemplaciju. Uvid u ovaj put daju nam prije svega veliki mistici Zapada: Eckehart, Ivan od Križa, Nikola iz Kuesa, Terezija Avilska i drugi.
U vrijeme prosvjetiteljstva i nakon njega zatrpan je pristup ovoj vrsti moljenja. Tek u najnovije vrijeme, kada su u naš videokrug doprli različiti oblici meditacije s Istoka, počinjemo tražiti naš vlastiti kršćanski put i činiti ga prohodnim.
Različiti stupnjevi molitve kod Terezije Avilske
Terezija razlikuje razne oblike moljenja:
1. Usmena molitva
2. Mentalna molitva (pobožna molitva, unutarnja molitva)
3. Meditacija (razmatranje, eventualno s čitanjem)
4. Molitva sabranosti (aktivna ili pasivna)
Nakon molitve sabranosti počinje istinska kontemplativna molitva:
5. Molitva mira
6. Kontemplacija - mistično sjedinjenje.
Četiri prava oblika moljenja kreću se još na intelektualno-sjetilnom stupnju. Pokušavamo doći u kontakt s Bogom preko naših osjetila i razuma. U meditaciji još radimo s našim raznim psihičkim snagama. Kada obavljamo meditaciju pomoću slike, riječi ili glazbe, aktiviramo osjetila i razum. Tada meditiramo o nečemu. Naša meditacija ima neki sadržaj. To je put do Boga putem osjetila i razuma. Potpuno zasigurno može i meditacija voditi u dublje slojeve naše svijesti. Ali nam mora biti jasno da nije riječ o kontemplaciji u smislu sv.Terezije Avilske ili Ivana od Križa, dokle god je predmet vani ili u našoj intelektualnoj odnosno sjetilnoj predodžbi.
Kontemplacija
Dublje od razine diskurzivnog mišljenja i sjetilnog zapažanja leži jedna još obuhvatnija razina shvaćanja; moderna psihologija je naziva nadosobna razina. Moguće nam je iz te razine stupiti u dublji kontakt s Bogom. Ako se ovo nadosobno iskustvo još proširuje, govorimo o mističnoj razini gledanja ili kontemplacije. Ovdje se s čovjekom nešto događa. On ne može više ništa aktivno činiti. Može li čovjek nešto učinit da bi dospio do razine takvog iskustva?
Sve su religije razvile putove koji vode u dublje slojeve religioznog iskustva. I nama kršćanima su poznati ti putovi.
O tome nas izvješćuju spisi mistika.
Tako npr. Ivan od Križa piše u uvodu u svoju knjigu Uspon na goru Karmel: "Knjiga pokazuje kako se duša može pripraviti da se uskoro sjedini s Bogom."
"Oblak neznanja"
U ovoj knjizi treba prije svega prići putu kršćanskog mistika koji je točno opisao taj put. On je opisan u dvjema malim knjižicama: Oblak neznanja i Knjiga povjerljivih savjeta.
Sjedalo
Veoma je važno pronaći mirno mjesto. Možemo sjesti na crkvenu klupu ili kod kuće mirno na stolcu. Mnogi daju prednost niskoj klupici, drugi radije kleče na petama. Važno je pronaći položaj u kojemu možemo izdržati duže vremena bez pomicanja. Kršćanski monasi su poznavali dugo i ustrajno sjedenje u molitvi. Kasijan je bio monah koji je izvijestio o molitvenom životu eremita i monaha u pustinji. U knjizi Collationes pribilježio je razgovore s opatom Izakom. On tu govori o kratkoj molitvi: "Bože, u pomoć mi priteci, Gospodine, pohiti mi u pomoć." Ta molitva, koja je poput molitve Isusu bila stalno izgovorena, jedna je od molitvenih formula starih monaha. Odlučujuće je bilo i jest da je čovjek stalno ponavlja, bez obzira što činio i gdje se nalazio. Ona je morala biti tako uvježbana da se moli i u samom snu. Kasijan piše o tome kako slijedi:
"Molitvu ovog stiha treba neprestano njegovati: u protivštini, da bismo bili spašeni; u naklonosti, da bismo bili sačuvani i da se ne bismo uzoholili. Tvoje srce mora primjenu ovoga stiha, kažem, neprestano imati na umu. Moli ga pri svakom djelu ili službi ili na putu. Njeguj ga kod spavanja i blagovanja i pri krajnjoj tjelesnoj nuždi. Ovo razmatranje u srcu biti će ti spasonosna formula i dovesti te do neizrecivog molitvenog žara što su samo rijetki iskusili. Vježbaj taj mali stih kad ideš spavati. Ako si tu molitvu konačno tako produbio, tada i dalje moliš i u snu. Ona te mora kod buđenja prva sresti i sve misli pratiti pri triježnjenju. Kad ustaneš s postelje, pratit će te pri klecanju i pri svakom djelu i činu i u svako vrijeme. Njeguj tu molitvu u nutrini, prema zapovijedi zakonodavca, sjedio kod kuće ili išao putom, spavao ili ustajao. Napiši je na pragu i vratima svojih usta. Upiši je na zidove svoje kuće i u nutrinu srca, tako da ti, kada padneš na molitvu, bude uvod u pjesmu i, kada se onda ustaneš i pođeš svim potrebnim životnim zanimanjima, da ti bude iskrena i stalna molitva" (Cal.10).
Put moljenja koji se opisuje u ovoj knjižici nije dakle ništa novo.
Disanje
Uključivanje u put koji vodi u dubinu najbolje se događa putem disanja. To, istina, ne stoji u gore spomenutim pismima, ali je disanje uvijek bilo velika pomoć u gotovo svim mističnim putevima. Naime, zajedno s disanjem moramo napustiti vanjske slojeve naših tjelesnih zapažanja prije nego se otvori kapija u dubine. Važno je također da su nam leđa uspravljena, jer samo tada dijafragma ostaje slobodna i disanje može teći nesmetano. Dovodimo, dakle, u red najprije naše tijelo. Sjedamo uspravno i onda pazimo na naše disanje. Puštamo da dolazi i odlazi. Prvi dan je dostatno to pustiti.
Potrebno je odmah na početku upozoriti da ćeš na ovom putu napredovati samo ako vježbaš svednevice, i to po mogućnosti u redovita vremena. Pola sata svaki put dobra je mjera za to. Kada smo naučili mirno sjediti i slijediti naše disanje, puštamo jedan samoglasnik ili jednu riječ u izdisaj. Važno je da ne dišemo svjesno, da ne podražujemo centar za disanje, koji je u probavnom traktu veoma osjetljiv. Izdisaj će se posve prirodnim putem produljiti izgovaranjem samoglasnika ili riječi. To se nikada ne događa na umjetan način.
Kršćanski monasi disanje su koristili kao pomoć.
Sljedeći citati ne žele kazati kako treba disati; bolje je držati se onoga što je rečeno u poglavlju o disanju. Ovi primjeri nam žele samo pokazati da je disanje igralo ulogu i u kršćanskoj monaškoj tradiciji kod kontemplativnog moljenja.
Ti primjeri su iz Filokalije, knjige koja nas izvješćuje o molitvenom životu monaha u istočnoj Crkvi.
" Tebi je, brate, poznato kako dišemo: udišemo i izdišemo. Bez toga je život nemoguć. Kada se dakle, spustiš u svojoj ćeliji, saberi svoj duh, veži da uz disanje kojim struji u tebe zrak, prisili ga svojim disanjem da uđe u tvoju sredinu i ostavi ga tamo. Ostavi ga tamo, ali ne mirnog i dokonog, nego sa sljedećom molitvom: "Gospodine Isuse, Božji Sine, smiluj mi se." To ga mora neprestano zaokupljati i ne smije nikada s tim prestati.
Čovjek koji bi to htio naučiti morao bi znati da je time što je niknuo duh da po disanju dođe u sredinu, praktično naučio također osloboditi ga od svake misli u onom trenutku u kojemu se on sprema da dođe u sredinu, tako da postane jednostavan i gol, slobodan od svih sjećanja, izuzevši onaj poziv Gospodinu Isusu Kristu.
Blaženi Ivan Klimak (Ljestvar, napisao: Ljestve nebeske) kaže: "Tvoje mišljenje na Isusa treba se vezati uz tvoje disanje, tek onda ćeš shvatiti smisao šutnje." Hesihije uči: "Ako uistinu hoćeš sačuvati šutnju onako kako bi zapravo trebao i biti bez naprezanja budna srca, onda molitvu Isusu veži uz svoje disanje."
Da bi se kod ove metode imalo uspjeha, najvažnija je Božja pomoć i zaziv Gospodina našega Isusa Krista. Unutarnja sabranost se ne da iznuditi samo prirodnom metodom - disanjem i traženjem mirnog i ne previše svijetlog mjesta.
Sveti oci su izmislili ovu metodu samo zato da bi se sabrale misli, da bi se duh koji, normalno, rastreseno leprša okolo, vratio samomu sebi i da bi se koncentrirala njegova pažnja. Kada uvečer dođeš u u svoju ćeliju ispunjenu sumrakom, sjedni na nisku stolicu, saberi svoju duh koji normalno kruži okolo, i vodi ga u svoju unutarnju sredinu svojim disanjem koje povezuješ s molitvom: "Gospodine Isuse, Božji Sine, smiluj mi se".
To je učio već Hesihije kada je rekao: "Poveži sa svojim disanjem ozbiljnost i Isusovo ime i pri tome ne zaboravi svoju smrt i krepost poniznosti, jer će ti sve to donijeti veliku korist." (Philokalia).
Riječ
Pisac Oblaka govori o jednoj riječi, koje nam je značenje drago. On govori i o jednoj kratkoj riječi koja se bolje uklapa od druge. Iskustvo pokazuje da je za vježbanje prikladan zatvoreni samoglasnik (riječi: Abba, Bog, Isus, Shalom). Kod unutarnjeg izgovora posljednji samoglasnik se razvlači popuno prirodno u produženom izdisaju. Ako je riječ dvosložna ili trosložna, npr. Gospod Bog, razvlači se zadnji samoglasnik, naime Booog. Može se također prvi slog izgovarati kod udaha, a zadnji kod izdaha: I - suuus, Godspod - Booog.
Ako sam s pripravnom vježbom dotle dospio, više ne poklanjam pažnju disanju, nego na izabranu riječ, koju u njenom zadnjem samoglasniku malo razvlačim. Pjevam u sebi taj samoglasnik i bez vanjskog glasa. Ta riječ ili samoglasnik moje disanje vodi posve prirodno, i na njega više ne moram paziti. Naša nutrina se tim postupkom smiruje. Dok sabirem svijest na svoju riječ, oslobađam se mnogih stvari oko kojih se naš razum nužno vrti.
Riječ, dakle, ostavlja sve gdje jest te ne vodi potiskivanju, nego sabire i pojednoličuje našu svijest u toj riječi, odnosno u tom samoglasniku. To u isto vrijeme ima učinak da se povlače sve misli, osjećaji i raspoloženja i samo i isključivo ta riječ veže moju pažnju i ispunja svijest. Moje ja (ego, misli, osjećaji) treba se u toj riječi rastopiti.
Ne smije se o riječi razmišljati, jer bi to bila meditacija o nečemu. Temeljna uputa svih mistika glasi: "Moraš prestati razmišljati. Ni najpobožnije misli ne pomažu ti više na ovom putu." Ostavi sve što te priječi da budeš prazan. Sve ostaviti i biti prazan, preduvjet je za to da Bog može nastupiti.
Sljedeći odlomci su od Evagrija Pontskog, monaškog pisca koji je živio u 4.stoljeću. U svojim bilješkama Poglavlje o molitvi dao nam je važne upute kako stari monasi moraju njegovati kontemplativnu molitvu.
"Kada moliš, ne predočavaj si božanstvo nikakvom slikom koju si ti sam sebi oblikovao. Čuvaj se i od toga da se tvoj duh zabavlja bilo kakvom osobitom formom, nego ga slobodna od svake forme usmjeri na bezlični Bitak, jer ćeš samo tako postići spoznaju. Nećeš doći do čiste molitve ako su u poslovima koji se bave materijalnim stvarima i ako si neprestano uznemiren brigama o njima. Jer tko moli mora se osloboditi od misli.
Kada moliš, ne brini se o potrebama svoga života, inače bi mogao zbog jednog ujeda buhe ili zbog jedne uši, jedne muhe ili jednog komarca nanijeti štetu onom nenadmašivom daru što ga primaš u molitvi.
Kod moljenja ne smiješ si ni u kom slučaju stvarati sliku o bilo čemu, ne smiješ si ništa predočavati.
Sretan je onaj duh koji je za vrijeme molitve slobodan od svega predmetnoga, koji se štoviše oslobodio svih misli. Sretan onaj duh koji je za vrijeme molitve posve slobodan od sjetilnog iskustva.
"Molitva još nije savršena ako monah koji moli zna da moli" (Kasijan)
Pregled kontemplativnog puta moljenja
Sjedni!
Sjedi uspravno!
Dijafragma i trbuh se nesmetano pokreću.
Disanje teče slobodno!
Izgovaraj ili pjevaj u sebi svoju riječ!
Pjevaj posljednji samoglasnik dokle godi imaš zraka za izdisaj!
Tako izdisaj prirodnim putem biva duži od udisaja.
Ne razmišljaj o riječi!
Uroni čitavim svojim bićem u tu riječ.
Ona je samo zborna točka za tvoju svijest.
Napuni je predanošću, ljubavlju i povjerenjem.
Tako ostavljaš sve ostalo.
Ona postaje tvojom pohvalom, prosidbenom i zahvalnom molitvom.
Ponavljaj tu riječ pri svakom izdisaju!
Ostani po mogućnosti 20 do 25 minuta sjedeći nepokretno.
Pripuštaj disanje s riječju uvijek na isti način.
Postani jedno s riječju i s disanjem.
Predanost, ljubav, čežnja i povjerenje
Pisac Oblaka savjetuje da se ta riječ napuni predanošću, ljubavlju i povjerenjem u Boga. Važno je da svu svoju čežnju položiš u tu riječ, i ona postaje pohvalom, hvalom, prošnjom, bez dodavanja osobitih misli ili osjećaja ili riječi. Ta riječ postaje ti obuhvatnom molitvom i sve to više će te zahvaćati, tako da čitavo tvoje biće ulije u tu riječ i nemaš potrebe govoriti pred bogom daljnjih riječi.
Ipak se ne trebaš čuditi ako često tih osjećaja nema. Put vodi kroz duge pruge suše. On vodi kroz pustinju i noć, kako kažu mistici. Od najveće je važnosti da i dalje vježbaš i onda kada imaš osjećaj da više ne moliš.
Opažanje vlastitoga bića
Pisac Oblaka neznanja i Knjige povjerljivih savjeta češće govori o opažanju vlastitoga bića. U tijeku vježbanja primjećuješ da u temelju tvojih misli, osjećaja i nakana postoji još nešto što je neovisno o tim pokretima koji se događaju iznad tvoje duše. Misli i osjećaji dolaze otuda, ali oni nisu taj temelj. Oblak naziva taj temelj bitkom.
Možda ćeš doći u stanje u kome doživljavaš da jesi. Ali ne znaš gdje si i tko si. Doživljavaš bitak. U tomu stanju su još uvijek dvoje, onaj koji doživljava i ono što se doživljava. Ono što se u tomu stanju doživljava jest goli bitak.
Poći odatle dalje veoma je teško. Cilj je iskusiti samo Božji bitak. Moraš još to ja ostaviti iza sebe. To se, međutim, ne može dogoditi pomoću voljnog čina. Ne preostaje ti ništa drugo do vježbati dalje. Nastavi sa svojom molitvenom vježbom. Izlij se sasvim u nju. Ne fiksiraj riječ ni disanje. Slijedi ih nespecificiranom pažnjom. Kao što čovjek ne može svirati violinu ako mora paziti na note, strune i luk, nego tek kad se svira, tako i ti tek onda izvodiš pravo molitvenu vježbu kada se moli, kada vježbanje više ne slijedi tvoje misli, nego tvoju nepodijeljenju svijest.
|
|
Kontemplacija nije samo jedan oblik moljenja, nego također put do ljudske zrelosti. Da bi se tomu cilju približio, od velike je važnosti da to vježbanje učiniš životnim putom. Pola sata vježbanja tu i tamo ne nosi te naprijed. Mistični pisci govore o trajnoj promjeni u Božjoj nazočnosti ili o neprestanoj molitvi. Ta molitva se ne da izvesti intelektualno, mora ti prijeći u "meso i krv". Tko je čitao "Istinite ispovijesti ruskog hodočasnika" zna da oni koji idu tim putom čak i pri noćnom snu izgovaraju molitvu srca. Od velikog je, dakle, značenja da to vježbanje poneseš sa sobom u svoju svakodnevnicu! Kad ideš na posao, kada bilo gdje moraš čekati, kada preko dana imaš pauzu, kada u noći ne možeš spavati, kada dolaziš iz napete pažnje rada, pripusti svoje vježbanje zajedno s disanjem. Ta molitva mora te od danas unaprijed neprestano pratiti! Mora biti tvoj put do smrti. Ona će nakon izvjesnog vremena sama u tebi započeti, iako nisi na to ni mislio. Tek kada ta molitva dobije vlastitu dinamiku, kada u tebi ide dalje, iako na nju nisi mislio svjesno, tek tada si došao do točke u kojoj je tvoja vježba stvarno postala tvojom molitvom.
Ljubav prema bližnjemu
Neki misle da je kontemplativni molitveni put veoma egocentričan. U stvarnosti je posve protivno. Tko nalazi put u vlastitu dubinu, nalazi drugoga. Zajednički život se tako snažno doživljava da drugi više ne postoji. Patnja drugoga je moja patnja. Radost drugoga je moja radost. Ljubav prema bližnjemu nije više zapovijed, ona je posljedica dubljeg iskustva zajedničkog božanskog života koji sve prožima. Stoga Oblak s pravom kaže da čovjek snagom kontemplacije "postaje tako čist i sposoban za ljubav da, kada se vrati s visinskog leta toga djela, te kontemplativne molitvene vježbe, jednako rado saobraća sa svojim neprijateljem kao i s prijateljem, sa strancem kao i s rođakom, štoviše ponekad radije sa svojim neprijateljem nego s prijateljem. Ljubav prema bližnjemu, naime, zahtijeva i važno je i ispravno uvijek nanovo spuštati se s ovog djela, da bi se saobraćalo s bližnjim...;potpuno prestati s djelom, bio bi ipak veliki grijeh" (Oblak, 25). Dobro je u potpunosti pročitati ovo 25.poglavlje Oblaka neznanja.
Dva pola naše svijesti
Mistici raznih religija kao i psiholozi govore o dva pola naše svijesti:
Riječ je dakle, o tome da se probije kroz našu ja-razinu i dospije na razinu našega pravog ja. Dok god je naše ja aktivno na svojoj "razini", zamračena je naša sredina, naše pravo ja. To je tako kao kad netko uskomeša mulj bare i vodu učini neprozirnom. Našu sredinu, naše pravo ja možemo iskusiti tek kada se naše površno ja umiri, kada se sve slegne, kada postane bistro i prozirno. Time nije rečeno da je naše ja (ego) nešto loše ili da bi ga trebalo "umrtviti". Ono je ono što nas čini ljudima, i zato je od najveće važnosti. Naše vježbanje, u krajnjoj liniji, dakle, smjera na umiranje našega ja, da bi se iz dubinski slojeva naše svijesti mogle probuditi nove mogućnosti shvaćanja i doživljavanja, koje čiste i čine providljivom našu ja-svijest.
- O ja (ego) i o jastvu (Selbst = sam, jastvo, sebstvo, pravo ja, vlastitost). Ja je zbroj, žarište duševnih snaga: mišljenja, osjećanja, zapažanja, djelatnosti, pamćenja, poticaja volje. S ovim snagama naše psihe ne može se, međutim, iskustiti jastvo, naše pravo biće.
Riječ je dakle, o tome da se probije kroz našu ja-razinu i dospije na razinu našega pravog ja. Dok god je naše ja aktivno na svojoj "razini", zamračena je naša sredina, naše pravo ja. To je tako kao kad netko uskomeša mulj bare i vodu učini neprozirnom. Našu sredinu, naše pravo ja možemo iskusiti tek kada se naše površno ja umiri, kada se sve slegne, kada postane bistro i prozirno. Time nije rečeno da je naše ja (ego) nešto loše ili da bi ga trebalo "umrtviti". Ono je ono što nas čini ljudima, i zato je od najveće važnosti. Naše vježbanje, u krajnjoj liniji, dakle, smjera na umiranje našega ja, da bi se iz dubinski slojeva naše svijesti mogle probuditi nove mogućnosti shvaćanja i doživljavanja, koje čiste i čine providljivom našu ja-svijest.
Cilj kontemplativnog moljenja
Istovremeno sa shvaćanjem i doživljavanjem iz dubinskih dimenzija naše svijesti događa se u nama dublje shvaćanje i doživljavanje Boga. Jer kod ovoga puta riječ je o dubljem kontaktu sa Bogom. Svako dublje iskustvo postaje dubljim iskustvom Boga.
A ovo se shvaćanje i doživljavanje može dogoditi samo ako bez prestanka napredujemo na ovomu putu. Ono što u pravi mah izgleda poput suženja svijesti, u stvarnosti je golemo oslobođenje. Ide se i za tim da se oslobodimo naše zauzetosti, naših agresija, naših raspoloženja, naših ideja za kojima upravo idemo. Drugim riječima, moramo se osloboditi od onoga čime smo u to vrijeme zauzeti, da bismo bili slobodni za iskustva iz dubina našega bitka. To postižemo putem gore opisanog vježbanja moljenja. Još jednom treba reći: na ovomu putu napredovat će samo onaj tko se uistinu upušta u to vježbanje moljenja. To je put kojim čovjek dopire do u najdublju osobnu srž. Ali to se ipak događa samo ako tim putem idemo potpuno odlučno i to vježbanje moljenja učinimo našim životnim putom.
Ono, dakle, što izgleda poput suženja svijesti, u stvari je proširenje. Iskustvo pokazuje da se u čovjeku veoma brzo bude nove snage preko kojih je on dotada prelazio, koje nisu dolazile do izražaja. Iskustvo također pokazuje da mnogi koji tim putem idu, odjednom postaju aktivni i kreativni na određenim područjima. Razvijaju sposobnosti koje dotada uopće nisu zapažali. Ali to su samo rubne pojave.
U biti, radi se o jednom dubljem obliku moljenja. Ako na tome putu moljenja ustrajno idemo naprijed, uskoro ćemo primijetiti da nam ovaj oblik donosi veliki nutarnji mir. Često tome pridolazi ono što nazivamo dubokom suzdržanom radošću. Može se, također, dogoditi da se naša svijest na žalostan, prikriven način pojednoliči. Ali siguran uspjeh ovoga puta je da naša nutrina biva mirna, da postajemo opušteni, da pouzdano gledamo na život, također i na naše problema i poteškoće koje proizlaze iz svakodnevice.
A ovo se shvaćanje i doživljavanje može dogoditi samo ako bez prestanka napredujemo na ovomu putu. Ono što u pravi mah izgleda poput suženja svijesti, u stvarnosti je golemo oslobođenje. Ide se i za tim da se oslobodimo naše zauzetosti, naših agresija, naših raspoloženja, naših ideja za kojima upravo idemo. Drugim riječima, moramo se osloboditi od onoga čime smo u to vrijeme zauzeti, da bismo bili slobodni za iskustva iz dubina našega bitka. To postižemo putem gore opisanog vježbanja moljenja. Još jednom treba reći: na ovomu putu napredovat će samo onaj tko se uistinu upušta u to vježbanje moljenja. To je put kojim čovjek dopire do u najdublju osobnu srž. Ali to se ipak događa samo ako tim putem idemo potpuno odlučno i to vježbanje moljenja učinimo našim životnim putom.
Ono, dakle, što izgleda poput suženja svijesti, u stvari je proširenje. Iskustvo pokazuje da se u čovjeku veoma brzo bude nove snage preko kojih je on dotada prelazio, koje nisu dolazile do izražaja. Iskustvo također pokazuje da mnogi koji tim putem idu, odjednom postaju aktivni i kreativni na određenim područjima. Razvijaju sposobnosti koje dotada uopće nisu zapažali. Ali to su samo rubne pojave.
U biti, radi se o jednom dubljem obliku moljenja. Ako na tome putu moljenja ustrajno idemo naprijed, uskoro ćemo primijetiti da nam ovaj oblik donosi veliki nutarnji mir. Često tome pridolazi ono što nazivamo dubokom suzdržanom radošću. Može se, također, dogoditi da se naša svijest na žalostan, prikriven način pojednoliči. Ali siguran uspjeh ovoga puta je da naša nutrina biva mirna, da postajemo opušteni, da pouzdano gledamo na život, također i na naše problema i poteškoće koje proizlaze iz svakodnevice.
Poteškoće na putu
Ovaj put, naravno, nije bez poteškoća. Ono što najprije otkrivamo, vjerojatno je to da nismo gospodari u našoj kući, da naše ja nama vlada, čak nas tiranizira. Ne plazi nam za rukom ni jedan dah biti tu onako kako bismo u stvari htjeli. Naše ja nam neprestano isporučuje nove misli, nove ideje, nove poticaje, nove nakane. Pada nam veoma teško sve to ostaviti, da bi u našoj svijesti bila samo naša riječ. Kad konačno možemo duže vremena ustajati kod svoje riječi, ustanovljujemo da se, kao prvo, ne pojavljuju tišina i mir. Često nailazimo na agresije, na strah, koji nas žele spriječiti da idemo tim putem. Ovdje je prije svega važno da ne potiskujemo ništa od onoga što se penje iz dubine naše svijesti. Puštamo da sve to dođe na svjetlo dana, promatramo to i ponovno se vraćamo našemu vježbanju. Ako mogu prihvatiti strah, onda ja njima vladam. Strah je zlo samo ako prelazi u paniku. Radost je dragocjena stvar. Euforija me, naprotiv, zaposjeda i ja više nisam svoj gospodar. Sve dalekosežne krajnosti izbacuju me iz moje sredine. Daljnje poteškoće koje se mogu pojaviti jesu strahom obuzeti doživljaji iz djetinjstva koje nismo probavili. Mogu biti i kasniji doživljaji koji su nas zadesili i koje smo potisnuli. Oni su postali uznemirujućim kompleksom u našoj nutrini. Ako se radi o potpuno normalnim pojavama, pustimo ih, gledajmo ih i odložimo ih. Time su oni u najviše slučajeva probavljeni i oslobođeni uznemirujućeg karaktera. Međutim, ako se radi o stvarnim neurozama ili strahom obuzetim pojavama s kojima ne izlazimo na kraj, nužno je zatražiti savjet stručnjaka.
Biološki aspekti
U tijeku utonuća događa se prelazak od simpatičnog živčanog sustava na parasimpatični živčani sustav. To se događa kod svakoga čovjeka i preduvjet je za umirenje tijela i nastupanje mirnog dubokog disanja. Istraživači mozga su ustanovili da podjeli možda na dvije hemisfere odgovara također različit način mišljenja. Jedan način odgovoran je više za diskurzivno, analitičko, praktično mišljenje, a drugi više za receptivno, intuitivno shvaćanje. Čini se da obje polovice mozga samostalno rade i onda međusobno izmjenjuju rezultate. Iz toga se onda razvija gotov "produkt mišljenja". Zapadni svijet je, na žalost, više razvio i upotrebljavao jednu polovicu mozga, onu analitičkog, diskurzivnog mišljenja, nego onu polovicu koja služi prihvaćanju i preradi intuicija.
Naše društvo misli prije svega na to da razvije intelektualnu i praktičnu sposobnost mišljenja jedne polovice mozga. Od dječjeg vrtića do sveučilišta vježbaju se prije svega naše intelektualne sposobnosti. Nedostaju nam čak metode za razvijanje intuitivnih sposobnosti u upotrebi druge polovice mozga. Uvijek smo skloni zapostaviti razvoj glazbenih talenata, kao nevažne i nepotrebne, u svim školama i svim godinama, u korist duhovno-znanstvene i prirodno znanstvene izobrazbe.
Međutim, samo uistinu izbalansiran čovjek, kod kojega su jednako razvijene i jednako funkcioniraju lijeva i desna polovica mozga, u stanju je biti punovrijedan član ljudskog društva. To vrijedi za svaki oblik zajedništva i saobraćanja. Prema tome, ovim putem se ne ide za tim da se bilo koje sposobnosti naše psihe puste da zakržljaju. Naprotiv, ide se za tim da se razvijaju sve sposobnosti naše psihe da bismo kao potpuni ljudi, sa svim što nam je darovano, kao
"Božja slika", dospjeli do savršenosti.
Dva apekta-jedna stvarnost
Ova biološka podloga kontemplacije ima duhovnu paralelu, koja je u mandorli (mandali) predstavljena kao slika ili simbol. Mandorla je onaj dio u kojemu se preklapaju dvije kružnice. Na Istoku i Zapadu često je upotrebljavana za zorno predstavljanje dvaju aspekata stvarnosti: božanskog i ljudskog, duhovnog i materijalnog, nebeskog i zemaljskog. Mandorla je mjesto gdje se oba aspekta stvarnosti spajaju u jedno.
U početku je mandorla ležala horizontalno. Kružnica koja označava božansko bila je gore, a kružnica koja označava zemaljsko, dolje. Tijekom vremena mandorla se ipak okrenula. Mandorla označava spajanje prividnih suprotnosti, coniunctio oppostorum ili, kako bi kazao Nikola Kuzanski, coincidentia oppositorum. To je dvopolno jedinstvo. Samo naše ja poznaje dvije strane stvarnosti; naše pravo jastvo doživljava ih kao jedinstvo i sklad. U mandorli se spajaju oba aspekta. Nikola Kuzanski piše: "Našao sam mjesto gdje Te čovjek može naći neprikrivena. Ono je okruženo jedinstvom suprotnosti (coincidentia oppositorum). To je zid raja, u kojemu Ti stanuješ. Na njegovoj kapiji stražari najuzvišeniji duh razuma, u kojemu Ti stanuješ. Na njegovoj kapiji stražari najuzvišeniji duh razuma (spiritus altissimus rationis). Ako ga čovjek ne nadvlada, ulaz se ne otvara. S onu stranu zida jedinstva suprotnosti čovjek Te može vidjeti; a s ovu ne."
Naš ljudski proces zrenja sastoji se u tome da se ove dvije kružnice sve to više dovode u poklapanje, privode k jedinstvu. I u kršćanstvu se češće upozorava na ova dva aspekta koji su u stvarnosti jedno. Kada npr. Isus kaže: "Svatko tko je vidio mene vidio je Oca" (Iv 14,9) ili "Spoznat ćete da sam ja sa svojim Ocem nerazdvojno jedan" (Iv 14,20). Još jasnije govore neki apokrifi o ovom jedinstvu. Tako stoji npr. u Tominu Evanđelju: "Ako dvoje učinite jednim, bit ćete sinovi čovjeka" (Logion 106). Na jednomu drugom mjestu se veli: "Ako dvoje učinite jednim i ako unutarnje učinite poput vanjskog, vanjsko poput unutarnjeg i gornje poput donjeg, te ako muško i žensko učinite jednim, tako da muško nije muško i da žensko nije žensko ući ćete u kraljevstvo" (Logion 22).
Stvarnost ima dva aspekta. Ako se zaustavimo u jednoj krajnosti, nismo potpuni, Svi mi znamo da u materijalnomu možemo lako zalutati. Ali ima ljudi koji zalutaju u duhovnomu; ni to nije potpuna stvarnost. To bi nas izbacilo iz ravnoteže, istisnulo iz potpunosti. Narav i nadnarav su jednakovrijedni partneri, i mi ih kao ljudi imamo dovesti u sklad, kao što ih je doveo u sklad Isus Krist kao Bog-čovjek.
U Isusu Kristu su se ove dvije strane pokrile. On je bio Bog i čovjek. U njemu su te dvije strane bile ne samo izbalansirane nego i stvarno integrirane, bile su jedno. Tome Isusu Kristu moramo se suobličiti. Ne radi se stoga o oponašanju (imitatio), nego o suobličenju (conformatio). U Isusu Kristu blješti boćansko u stvorenomu. U njemu je Bog istovremeno personaliziran, u njemu je on i stvorenje. Božansko i ljudsko nisu samo skopčani, oni su jedno, i tako je Isus Krist tip za sve stvoreno. Kao što u njemu blješti nepodvojenost, ona je u stvari svojstvena svemu stvorenome, samo je mi ne možemo shvatiti.
To je u osnovi ono što mistika želi postići, "sjedinjenje" (unio). Naglasak leži na uniji, na jednomu. Dok god ja doživljavam da sam s nečim ili nekim jedno, još uvijek su dvoje. Jedinstvo, jedno, je ono što se u mistici doživljava.
Istu stvar izriče i Davidova zvijezda
U početku je mandorla ležala horizontalno. Kružnica koja označava božansko bila je gore, a kružnica koja označava zemaljsko, dolje. Tijekom vremena mandorla se ipak okrenula. Mandorla označava spajanje prividnih suprotnosti, coniunctio oppostorum ili, kako bi kazao Nikola Kuzanski, coincidentia oppositorum. To je dvopolno jedinstvo. Samo naše ja poznaje dvije strane stvarnosti; naše pravo jastvo doživljava ih kao jedinstvo i sklad. U mandorli se spajaju oba aspekta. Nikola Kuzanski piše: "Našao sam mjesto gdje Te čovjek može naći neprikrivena. Ono je okruženo jedinstvom suprotnosti (coincidentia oppositorum). To je zid raja, u kojemu Ti stanuješ. Na njegovoj kapiji stražari najuzvišeniji duh razuma, u kojemu Ti stanuješ. Na njegovoj kapiji stražari najuzvišeniji duh razuma (spiritus altissimus rationis). Ako ga čovjek ne nadvlada, ulaz se ne otvara. S onu stranu zida jedinstva suprotnosti čovjek Te može vidjeti; a s ovu ne."
Naš ljudski proces zrenja sastoji se u tome da se ove dvije kružnice sve to više dovode u poklapanje, privode k jedinstvu. I u kršćanstvu se češće upozorava na ova dva aspekta koji su u stvarnosti jedno. Kada npr. Isus kaže: "Svatko tko je vidio mene vidio je Oca" (Iv 14,9) ili "Spoznat ćete da sam ja sa svojim Ocem nerazdvojno jedan" (Iv 14,20). Još jasnije govore neki apokrifi o ovom jedinstvu. Tako stoji npr. u Tominu Evanđelju: "Ako dvoje učinite jednim, bit ćete sinovi čovjeka" (Logion 106). Na jednomu drugom mjestu se veli: "Ako dvoje učinite jednim i ako unutarnje učinite poput vanjskog, vanjsko poput unutarnjeg i gornje poput donjeg, te ako muško i žensko učinite jednim, tako da muško nije muško i da žensko nije žensko ući ćete u kraljevstvo" (Logion 22).
Stvarnost ima dva aspekta. Ako se zaustavimo u jednoj krajnosti, nismo potpuni, Svi mi znamo da u materijalnomu možemo lako zalutati. Ali ima ljudi koji zalutaju u duhovnomu; ni to nije potpuna stvarnost. To bi nas izbacilo iz ravnoteže, istisnulo iz potpunosti. Narav i nadnarav su jednakovrijedni partneri, i mi ih kao ljudi imamo dovesti u sklad, kao što ih je doveo u sklad Isus Krist kao Bog-čovjek.
U Isusu Kristu su se ove dvije strane pokrile. On je bio Bog i čovjek. U njemu su te dvije strane bile ne samo izbalansirane nego i stvarno integrirane, bile su jedno. Tome Isusu Kristu moramo se suobličiti. Ne radi se stoga o oponašanju (imitatio), nego o suobličenju (conformatio). U Isusu Kristu blješti boćansko u stvorenomu. U njemu je Bog istovremeno personaliziran, u njemu je on i stvorenje. Božansko i ljudsko nisu samo skopčani, oni su jedno, i tako je Isus Krist tip za sve stvoreno. Kao što u njemu blješti nepodvojenost, ona je u stvari svojstvena svemu stvorenome, samo je mi ne možemo shvatiti.
To je u osnovi ono što mistika želi postići, "sjedinjenje" (unio). Naglasak leži na uniji, na jednomu. Dok god ja doživljavam da sam s nečim ili nekim jedno, još uvijek su dvoje. Jedinstvo, jedno, je ono što se u mistici doživljava.
Istu stvar izriče i Davidova zvijezda
Ona je starija od židovstva. Ona je mandala, koja potječe iz središnje Azije. Kao mandorla kod dviju kružnica tako i ovdje dva trokuta imaju jedan zajednički dio.
Mandala želi pokazati da čovjekovo konačno stanje treba biti takvo da se oba trokuta tijekom njegova razvoja okrću, dok oba aspekta stvarnosti, oba trokuta, ne postanu jedan jedini trokut. To je zapravo smisao mističnog iskustva.
Mandala želi pokazati da čovjekovo konačno stanje treba biti takvo da se oba trokuta tijekom njegova razvoja okrću, dok oba aspekta stvarnosti, oba trokuta, ne postanu jedan jedini trokut. To je zapravo smisao mističnog iskustva.
Nešto slično nam kaže i križ. Križ je stariji od kršćanstva. I križ je jedna mandala i pojavljuje se na Istoku i na Zapadu. U Japanu se npr. svi hramovi na gradskim kartama označavaju lako lepršavim križem.
Križ (horizontala + vertikala) slikovito predočava obadva aspekta stvarnosti: narav i nadnarav; čovjeka i Boga; materiju i duh. Mogu zalutati i u horizontali, tj. u materijalnome, i u vertikali, tj. u duhovnome. Nijedno ponaosob ne čini čitavog čovjeka. Stvarno stajalište čovjeka je točno tamo gdje su obje grede jedno, gdje se horizontala i vertikala susreću. Ovaj put moljenja je dakle put razvitka osobnosti, put zrenja, postajanja čitavim. Budući da je to put moljenja, radi se o dubljem iskustvu božanskog u nama i u svijetu. To iskustvo poklanja se onomu tko ustrajno ide tim putem. Ustrajnost, unutarnje usmjerenje na Boga, predanost, ljubav, povjerenje jesu pretpostavka za taj put i neizostavni su. Put vodi u dubinu u kojoj se Bog i svijet obuhvatnije doživljavaju nego na razini intelekta i na razini ja. To je zapravo cilj ovog puta moljenja.
Svaki čovjek koji se probio u to iskustvo zna da je on tamo, iako ne može opisati to što je iskusio. Nije odlučujuće ni to što on o tome izriče nego snaga koja mu odatle dolazi za život. Prema njihovim plodovima ćete ih prepoznati! Nigdje ne vrijedi ta riječ više nego u odnosu na to mistično iskustvo. Ono određuje naš život na radikalan način, mijenja ga i ispravlja. Spoznat ćemo da između svega i "čitavog čovjeka" nema nikakve razlike. On živi kao svaki čovjek. Ono što je iskusio ostvaruje u svakodnevnici. Tako je mistik potpuno običan čovjek. Moramo se na to naviknuti da je "normalan čovjek" budućnosti mistik, a ne obratno, da je mistik izvanredan čovjek. Ne može se uvidjeti zašto bi razvijanje Božje slike (imago Dei) na sadašnjem stupnju moralo biti dovršeno.
Svaki čovjek koji se probio u to iskustvo zna da je on tamo, iako ne može opisati to što je iskusio. Nije odlučujuće ni to što on o tome izriče nego snaga koja mu odatle dolazi za život. Prema njihovim plodovima ćete ih prepoznati! Nigdje ne vrijedi ta riječ više nego u odnosu na to mistično iskustvo. Ono određuje naš život na radikalan način, mijenja ga i ispravlja. Spoznat ćemo da između svega i "čitavog čovjeka" nema nikakve razlike. On živi kao svaki čovjek. Ono što je iskusio ostvaruje u svakodnevnici. Tako je mistik potpuno običan čovjek. Moramo se na to naviknuti da je "normalan čovjek" budućnosti mistik, a ne obratno, da je mistik izvanredan čovjek. Ne može se uvidjeti zašto bi razvijanje Božje slike (imago Dei) na sadašnjem stupnju moralo biti dovršeno.
Vodstvo na putu
Tko stupa na put kontemplacije morao bi se pobrinuti za vodstvo. Među kršćanima je stara tradicija tražiti uputu duhovnika ili ispovjednika. Poteškoća je, međutim, u tome što ima samo malo duhovnih osoba koje su same išle tim putem. Nemalo njih ga gleda s nepovjerenjem i radije odvraćaju od njega nego ga savjetuju. Već sv. Ivan od Križa se ogorčeno tužio na to, kako se može pročitati u trećem poglavlju njegove knjige Živi plamen ljubavi.
Najbolje je priključiti se nekoj grupi koja zajednički prakticira takvo kontemplativno molitveno vježbanje. Ta grupa onda u najviše slučajeva zna gdje se može dobit savjet i vodstvo. Mora se ipak paziti jesu li to uistinu tečajevi koji uvježbavaju meditaciju slobodnu od premeta.
Duhovni vođa uvijek je vođa k vlastitom iskustvu. Zato takav put ne bi nikada smo voditi u ovisnost ili u osobnu navezanost. Na putu kontemplacije se radi i on integraciji iskustva u svakodnevnicu. Čovjek se lako samozavarava ako ne vodi razgovor s licem koje mu stoji nasuprot.
Pojedincu je potrebno vodstvo prije svega ako dođe u psihičke poteškoće ili u ono što mistika naziva pasivnim čišćenjem. Vremena obeshrabrenosti, napuštenosti pa i zdvajanju nisu nikakva rijetkost. Mistika poznaje takve faze i nazvala ih je latinskim izrazom horror vacui (strah o praznine). Tada bi čovjek bezuvjetno trebao zatražiti pomoć od provjerenog duhovnog vođe.
U prijašnja vremena se vjerovalo da je ovaj molitveni put prikladan samo za izabrane duše. Međutim, iskustvo pokazuje da takvo mistično iskustvo može pripasti nemalom broju ljudi bez ikakve priprave i da se drugi mogu pripraviti za taj dar ako ozbiljno idu putem kontemplacije. Oblak neznanja nam daje neke kriterije za poziv.
Najbolje je priključiti se nekoj grupi koja zajednički prakticira takvo kontemplativno molitveno vježbanje. Ta grupa onda u najviše slučajeva zna gdje se može dobit savjet i vodstvo. Mora se ipak paziti jesu li to uistinu tečajevi koji uvježbavaju meditaciju slobodnu od premeta.
Duhovni vođa uvijek je vođa k vlastitom iskustvu. Zato takav put ne bi nikada smo voditi u ovisnost ili u osobnu navezanost. Na putu kontemplacije se radi i on integraciji iskustva u svakodnevnicu. Čovjek se lako samozavarava ako ne vodi razgovor s licem koje mu stoji nasuprot.
Pojedincu je potrebno vodstvo prije svega ako dođe u psihičke poteškoće ili u ono što mistika naziva pasivnim čišćenjem. Vremena obeshrabrenosti, napuštenosti pa i zdvajanju nisu nikakva rijetkost. Mistika poznaje takve faze i nazvala ih je latinskim izrazom horror vacui (strah o praznine). Tada bi čovjek bezuvjetno trebao zatražiti pomoć od provjerenog duhovnog vođe.
U prijašnja vremena se vjerovalo da je ovaj molitveni put prikladan samo za izabrane duše. Međutim, iskustvo pokazuje da takvo mistično iskustvo može pripasti nemalom broju ljudi bez ikakve priprave i da se drugi mogu pripraviti za taj dar ako ozbiljno idu putem kontemplacije. Oblak neznanja nam daje neke kriterije za poziv.
|
Htio bih reći kamo ja želim voditi u duhovnom vodstvu.
Cilj je religiozno iskustvo koje stoji u transmentalnom području. Pokušava se u čovjekovoj nutrini osloboditi iskustvene prostore koji vode sveobuhvatnijem susretu s Bogom, nego što je to moguće na intelektualnoj i senzitivnoj razini. To pretpostavlja preobrazbu osobnosti, koju kršćanska mistika naziva put čišćenja, a psihologija proces individuacije. U biti, religiozni put treba sve moći Božje slike (imago Dei) potaknuti i usmjeriti prema razvoju. Vodstvo smjera na preobrazbu osobnosti iznutra. |
Ja ne apeliram na volju (to moraš, to ne smiješ li to i to je ideal a kojim se moraš izjednačiti), da bi se čovjek izmijenio, nego pokušavam pokazati jedan bespredmetni molitveni put. Taj put mijenja čovjeka do u njegove korijene ako se njim intenzivno ide. Sve se, dakle, očekuje od hoda putom, koji se spasonosno odražava na slabosti i psihičke povrede i usmjeruje čovjeka prema Bogu. Temeljna uputa i također i vodeća linija vodstva glasi:
Dovedi svoje tijelo u red (ispravno sjedenje), dovedi u red svoje disanje, u molitvenoj vježbi ostavi svoje ja, onda će i tvoj duh doći u red i ti ćeš naći u sebi moguće snage koje preobražavaju tvoju osobnost. Iz preobražene osobnosti onda dolaze ispravni načini ponašanja, želje, misli i usmjerenje na Boga. U vodstvu se, dakle, manje ide za tim da se nešto nauči, a više da se razvije nešto što je u svakomu čovjeku prisutno kao osnova.
Vodstvo se događa predavanjem i osobnim razgovorom, koji se manje bavi životnim pitanjima, a više onim što nastaje hodom molitvenim putom. Budući da često izlaze na svjetlo psihičke povrede, na vodstvo spada i osnovno poznavanje psihologije i terapije, i često ne ide bez pomoći terapeuta.
Kao i u psihoterapiji i u duhovnom vodstvu važnu ulogu igra prenošenje. Prema duhovnom vođi se prenose osjećaji ljubavi, naklonosti, poštovanja, ali i mržnje i straha. Treba ih prepoznati i rasvijetliti kao i odnose učenika prema osobama s kojima su ranije imali odnosa. Inače oni stoje između učenika i njegova vodstva.
Cilj je Bog. Slabost mnogih gurua je što oni sami sebe prave spasiteljem drugih i tako priječe razvoj svojih "štovatelja". Stoga je dobro da se vođa i vođeni susreću i surađuju i u svakodnevnom životu, tako da postane vidljivo da ni vođa nije savršen, nego da se kao i svi nalazi na putu i da samo Bog može primiti punu snagu osjećaja i očekivanja.
Dakako, u kontemplaciji se jednoga dana mora napustiti i takva projekcija na predodžbu Boga, ako se želimo probiti do bezimene i neslikovite Zadnje Zbilje.
Stoga ja posve svjesno vodim dalje s onu stranu razmatranja, usmene molitve i meditacije. To je proces koji bez pratnje jedva može uspjeti. On uglavnom vodi kroz ono što mistika naziva tamnom noći.
Može se dogoditi da jednoga dana zadaća duhovnog vodstva dođe kraju ako učenik ima uspjeha i sam Bog preuzme vodstvo ili treba drugog učitelja, jer je dospio dalje. Onda ga taj mora otpustiti ili nekomu drugomu ili u samostalnost. Zadržavanje šteti objema stranama.
Time je spomenut daljnji cilj religioznog vodstva: prevođenje u samostalnost i samoodgovornost. I za vrijeme vodstva treba stalno raditi na samoodgovornosti koja se vođenomu nikada ne oduzima, pa ni za vrijeme vodstva. U duhovnomu životu nema slijepog slijeđenja. Ni poslušnost ne oslobađa od duhovne odgovornosti.
Isus Krist u kontemplaciji
Neki postavljaju pitanje značenja Isusa Krista u kontemplaciji. Kontemplacije ne mijenja ništa na Isusu Kristu naše kršćanske vjere. Ona treba, naprotiv, vjeru u Isusa Krista produbiti iz iskustva. Vjera iz iskustva dobiva svoju pravu snagu. Kod Ivana Isus kaže svojim učenicima u oproštajnom govoru: "Kažem vam istinu: dobro je za vas da ja odem, jer ako ja ne odem, neće k vama doći Pomoćnik."
Mistici, a prije svega Ivan od Križa, tumače to mjesto u smislu da se Isusov lik mora povući, da bi mogao biti iskustven pravi Isus Krist. Moram se osloboditi svih predstava o Isusu, da bi se Krist mogao pojaviti. (Dobro je u vezi time pročitati 10. do 14. poglavlje druge knjige Uspona na goru Karmel.) Ivan od Križa tamo kaže da čovjek u kontemplaciji mora izbjegavati sve što dolazi preko tjelesnih osjetila. On misli da je Isus zbog toga razloga i rekao Mariji Magdaleni i Tomi da ga ne dotiču: "Ako ih čovjek ne prezire (sjetilima shvatljive stvari), one priječe duh; jer se duša kod njih zadržava i duh ne leti k nevidljivomu, i to je jedan od razloga zbog kojih je Isus rekao učenicima da je dobro da on ode, da bi došao Duh Sveti (Iv 16,7). Isto tako Uskrsli nije pustio Mariju Magdalenu da se zadržava kod njegovih nogu (Iv 20,17).
Ivan od Križa u 12. poglavlju isto kaže o moći uobražavanja i mašte, a u 13. i 14. poglavlju navodi razloge zašto i kada čovjek treba stupiti u kontemplativnu molitvu. Od toga časa pa dalje on za vrijeme te kontemplativne molitve mora napustiti sve slike i predstave o Isusu.
U kontemplaciji se radi o procesu promjene, a ne toliko o procesu oponašanja. U čovjeku se treba dogoditi ono što se dogodilo u Isusu Kristu. Isus Krist, koji je potpuno Bog i potpuno čovjek, jest tip za svakog čovjeka. Svatko je suočen s istom zadaćom kao i on. Svatko mora pustiti da božansko u njemu nesmetano dođe do izražaja. Čovjek treba postati jednak Isusu Ispunjenjem svoga života. Pri tome ne igra toliku ulogu imitatio (oponašanje) nego više conformatio (suobličenje). Radi se o otkrivanju božanskog u nama, onako kao što je ono bilo očito u Isusu Kristu. Proces otkupljenja u nama ima za cilj proces postajanja Kristom, štoviše "proces postajanja Bogom". Psihološki gledano, moralo bi to voditi procesu individuacije i prosu postajanja čitavim (kompletnim).
Ova preobrazba vodi kroz aktivno i pasivno čišćenje. Prema Ivanu od Križa, Isus je otkupio svijet u kenozis-u, u krajnjem odricanju na križu i to je određeno svakomu molitvenom čovjeku ako ide putem kontemplacije.
Biti jednak Isusu Kristu u ovom uništenju, najviši je stupanj što ga duša može postići. Ovaj najviši stupanj se sstoji u doživljenoj smrt, sjetilno i duhovno, na unutarnji i vanjski način. Za Ivana od Križa je suobličenje s Isusom Kristom u njegovu najdubljem poniženju preduvjet za mistično iskustvo. To poniženje vrijedi također za religiozni doživljaj, utjehe, vizije, elevacije, ekstatska iskustva itd.
On piše o tome u 7. pogl. 2. knjige: " Mogao onaj tko u duhu teži razabrati i spoznati iz toga tajnu Kristovih vrata i puta do sjedinjenja s Bogom,, da se on, naime, to tješnje s Bogom sjedinjuje i to više djeluje što više sebe uništava u oba područja, u sjetilnome i u duhovnome." "Tko si Boga zamišlja u slici poput velikog ognja ili blještavog sjaja ili bilo kako i misli da je to Njemu slično, veoma se vara. Početnicima su takva razmišljanja i slike i naini promatranja nužni da bi kroz osjetilno povećavali ljubav i hranili dušu."
Stvarno poznavanje Isusa Krista je za Ivana od Križa suobličenje s Isusom Kristom i on veoma žali da oni koji mnogo govore o Isusu Kristu i koji su veoma učeni to i ne navješćuju: "Vidim da Krista veoma malo poznaju oni koji se smatraju njegovim prijateljima...- veliki učenjaci i vlastodršci i njima slični, koji žive tu sa svijetom, ne poznaju Krista. Prije svega bi se pristojalo da ti ljudi naviještaju Božju Riječ, jer ih je Bog uzdigao u ugledu učenošću i visokim staležom."
Božansko spava u svakom čovjeku, poput sjemenke. Kao što se ono razvilo u čovjeku Isusu Kristu, treba se probuditi i razviti i u svakomu čovjeku. Isus Krist bio je potpuno providljiv. Bog je svijetlo kroz njega, on je blještao u njemu. Isto se ima dogoditi i s nama; Bog bi se htio i u nama razviti, pokazati, djelovati, predstaviti se. Onako kao što je Pavao kazao: "S Kristom sam propet; živim, ali ne živim više ja, nego Krist živi u meni" (Gal 2,19; usp. također Ivan od Križa, Duhovni pjev, I,9).
Radi se dakle o tome da se božansko u nama pripusti, da mu se da prostora. Ne stoji u prvom planu etičko nastojanje, nego razvijanje onoga što u nama živi. Onda i djelovanje čovjeka postaje "djelovanje Boga."
Mistici, a prije svega Ivan od Križa, tumače to mjesto u smislu da se Isusov lik mora povući, da bi mogao biti iskustven pravi Isus Krist. Moram se osloboditi svih predstava o Isusu, da bi se Krist mogao pojaviti. (Dobro je u vezi time pročitati 10. do 14. poglavlje druge knjige Uspona na goru Karmel.) Ivan od Križa tamo kaže da čovjek u kontemplaciji mora izbjegavati sve što dolazi preko tjelesnih osjetila. On misli da je Isus zbog toga razloga i rekao Mariji Magdaleni i Tomi da ga ne dotiču: "Ako ih čovjek ne prezire (sjetilima shvatljive stvari), one priječe duh; jer se duša kod njih zadržava i duh ne leti k nevidljivomu, i to je jedan od razloga zbog kojih je Isus rekao učenicima da je dobro da on ode, da bi došao Duh Sveti (Iv 16,7). Isto tako Uskrsli nije pustio Mariju Magdalenu da se zadržava kod njegovih nogu (Iv 20,17).
Ivan od Križa u 12. poglavlju isto kaže o moći uobražavanja i mašte, a u 13. i 14. poglavlju navodi razloge zašto i kada čovjek treba stupiti u kontemplativnu molitvu. Od toga časa pa dalje on za vrijeme te kontemplativne molitve mora napustiti sve slike i predstave o Isusu.
U kontemplaciji se radi o procesu promjene, a ne toliko o procesu oponašanja. U čovjeku se treba dogoditi ono što se dogodilo u Isusu Kristu. Isus Krist, koji je potpuno Bog i potpuno čovjek, jest tip za svakog čovjeka. Svatko je suočen s istom zadaćom kao i on. Svatko mora pustiti da božansko u njemu nesmetano dođe do izražaja. Čovjek treba postati jednak Isusu Ispunjenjem svoga života. Pri tome ne igra toliku ulogu imitatio (oponašanje) nego više conformatio (suobličenje). Radi se o otkrivanju božanskog u nama, onako kao što je ono bilo očito u Isusu Kristu. Proces otkupljenja u nama ima za cilj proces postajanja Kristom, štoviše "proces postajanja Bogom". Psihološki gledano, moralo bi to voditi procesu individuacije i prosu postajanja čitavim (kompletnim).
Ova preobrazba vodi kroz aktivno i pasivno čišćenje. Prema Ivanu od Križa, Isus je otkupio svijet u kenozis-u, u krajnjem odricanju na križu i to je određeno svakomu molitvenom čovjeku ako ide putem kontemplacije.
Biti jednak Isusu Kristu u ovom uništenju, najviši je stupanj što ga duša može postići. Ovaj najviši stupanj se sstoji u doživljenoj smrt, sjetilno i duhovno, na unutarnji i vanjski način. Za Ivana od Križa je suobličenje s Isusom Kristom u njegovu najdubljem poniženju preduvjet za mistično iskustvo. To poniženje vrijedi također za religiozni doživljaj, utjehe, vizije, elevacije, ekstatska iskustva itd.
On piše o tome u 7. pogl. 2. knjige: " Mogao onaj tko u duhu teži razabrati i spoznati iz toga tajnu Kristovih vrata i puta do sjedinjenja s Bogom,, da se on, naime, to tješnje s Bogom sjedinjuje i to više djeluje što više sebe uništava u oba područja, u sjetilnome i u duhovnome." "Tko si Boga zamišlja u slici poput velikog ognja ili blještavog sjaja ili bilo kako i misli da je to Njemu slično, veoma se vara. Početnicima su takva razmišljanja i slike i naini promatranja nužni da bi kroz osjetilno povećavali ljubav i hranili dušu."
Stvarno poznavanje Isusa Krista je za Ivana od Križa suobličenje s Isusom Kristom i on veoma žali da oni koji mnogo govore o Isusu Kristu i koji su veoma učeni to i ne navješćuju: "Vidim da Krista veoma malo poznaju oni koji se smatraju njegovim prijateljima...- veliki učenjaci i vlastodršci i njima slični, koji žive tu sa svijetom, ne poznaju Krista. Prije svega bi se pristojalo da ti ljudi naviještaju Božju Riječ, jer ih je Bog uzdigao u ugledu učenošću i visokim staležom."
Božansko spava u svakom čovjeku, poput sjemenke. Kao što se ono razvilo u čovjeku Isusu Kristu, treba se probuditi i razviti i u svakomu čovjeku. Isus Krist bio je potpuno providljiv. Bog je svijetlo kroz njega, on je blještao u njemu. Isto se ima dogoditi i s nama; Bog bi se htio i u nama razviti, pokazati, djelovati, predstaviti se. Onako kao što je Pavao kazao: "S Kristom sam propet; živim, ali ne živim više ja, nego Krist živi u meni" (Gal 2,19; usp. također Ivan od Križa, Duhovni pjev, I,9).
Radi se dakle o tome da se božansko u nama pripusti, da mu se da prostora. Ne stoji u prvom planu etičko nastojanje, nego razvijanje onoga što u nama živi. Onda i djelovanje čovjeka postaje "djelovanje Boga."
Razvijanje kontemplativnog puta
Slijedi kratki prikaz stupnjeva ovoga puta moljenja. Pri tomu se mora imati na umu da se radi o jednom modelu. Pojedini stupnjevi njihova nastupanja mogu se zamijeniti. Nešto može u čovjeku nastupiti prije, nešto kasnije. Nešto je u ovomu modelu postavljeno jedno iza drugoga, a može se iskusiti istovremeno. Ovdje spomenute poteškoće se ne odnose na ovoga ili onoga koji ostaje od njih pošteđen. I samo iskustvo će se u svakomu čovjeku izraziti već prema njegovoj psihičkoj i fizičkoj strukturi.
Polazna točka:
religiozno: čežnja za Bogom;
psihološki: psihička energija koja goni za razvijanjem;
antropološki: traženje smisla života.
psihološki: psihička energija koja goni za razvijanjem;
antropološki: traženje smisla života.
Vanjski i unutarnji koraci:
religiozno: odvojenost - siromaštvo - umrtvenje - oljuštenje - prezir svijeta - samozataja;
psihološki: pustiti - biti slobodan - ne biti zauzet.
psihološki: pustiti - biti slobodan - ne biti zauzet.
Pomoći na putu:
religiozno: disanje - riječ - ljubazno pažljivo slušanje - gledanje u goli bitak - ruminatio (preživanje, ponavljanje riječi);
psihološki: sabiranje svijesti - pojednoličenje svijesti.
psihološki: sabiranje svijesti - pojednoličenje svijesti.
Prvo čišćenje (aktivno čišćenje):
Razrješenje potiskivanja i strahom zaposjednutih doživljaja - integracija sjene - jačanje ja (ega) (izbalansirani osjećaj vlastite vrijednosti) - čišćenje osobnog nesvjesnog.
Prvo iskustvo:
religiozno: svjetlo, radost, mir, jedinstvo, širina;
psihološki: nadosobno iskustvo.
psihološki: nadosobno iskustvo.
Ulazak u dubinu svijesti:
religiozno: pasivno čišćenje - preobrazba obradom dubokih psihičkih poremetnji - horror vacui (strah od praznine) - pustinja - tamna noć, praznina, ništa, mistična smrt, potpuno opuštanje;
psihološki: strah - zdvajanje - depresija - (između toga svijetli trenuci) - razrješenje ja-svijesti - rasvjetljenje (čišćenje) kolektivno nesvjesnog.
Bez velike smrti nema velikog života.
psihološki: strah - zdvajanje - depresija - (između toga svijetli trenuci) - razrješenje ja-svijesti - rasvjetljenje (čišćenje) kolektivno nesvjesnog.
Bez velike smrti nema velikog života.
Tjelesni simptomi:
biti izgaran od vatre - pritisak - ukočenje - tijelo se opipava kao jedna jedina otvorena rana.
Mistika govori o raznim "organima" iskustva:
Religiozno: iskra duše (Eckehart) - temelj duše (Tauler) - ne znati (Oblak neznanja) - unutarnja tvrđava (Terezija) - najdublji centar (Ivan od Križa).
Psihološki: sveukupna svijest.
Ovaj organ iskustva je u svom gornjem vršku božanski. To znači, kada mistik "iznutra" doživljava, nema tu više nijednog organa kojim bi se moglo doživljavati. To je onda samo iskustvo i ništa više; jednim organom doživljavam jedan drugi.
Psihološki: sveukupna svijest.
Ovaj organ iskustva je u svom gornjem vršku božanski. To znači, kada mistik "iznutra" doživljava, nema tu više nijednog organa kojim bi se moglo doživljavati. To je onda samo iskustvo i ništa više; jednim organom doživljavam jedan drugi.
Druge oznake za najdublji oblik gledanja:
religiozno: mistično sjedinjenje - kontemplativno gledanje;
psihološki: kozmička svijest - potpuno iskustvo svijesti - iskustvo ne-ja - čovjek doživljava sebe kao onoga koji stvarno jest.
Pogrešni razvoj: inflacija ega.
psihološki: kozmička svijest - potpuno iskustvo svijesti - iskustvo ne-ja - čovjek doživljava sebe kao onoga koji stvarno jest.
Pogrešni razvoj: inflacija ega.
Cilj iskustva: Mistično sjedinjenje
Mistika poznaje dva oblika najvišeg stupnja iskustva:
Prvo: Iskustvo bivanja jednim. Čovjek se doživljava kao jedno sa svim stvarima. Iskustvo putem osjetila ( vid, sluh, okus) proširuje se u iskustvo istog života u svemu što postoji. doživljava se živa prisutnost božanskog u svemu. Ništa nije mrtvo. Sve je živo i ima udjela u istom božanskomu životu. Iskustvo je popraćeno radošću, mirom i srećom. K tome dolazi i spoznaja da je sve sveto i posvećeno. Što se stvarno doživljava, može se samo teško zaodjenuti riječima. Opis mističnog iskustva ne smije se tumačiti doslovno. Važno je pogledati iza riječi. Mistični izričaji su često paradoksalni i žele samo upozoriti na pravu stvarnost, a ne opisati je.
Drugo: Najdublji oblik mističnog iskustva je ipak iskustvo jedinstva. Tu je još samo jedno (unio). Za razliku od gore opisanog iskustva. Ono koje opisuje život u svemu postojećem, samo je još božanski bitak. Posebna karakteristika je praznina iz koje dolaze svi pojavni oblici. Intelektualni i empirijski elementi su isključeni. Više ne postoje ni prostor ni vrijeme. Čovjek doživljava sebe kao zadnju stvarnost. Mistik ipak nikada neće reći:
Ja sam Bog, jer bi to bio izričaj na ja-razini i tako više ne bi bio točan. On možda kaže: Tu je samo Bog, ili: tu nema išta osim Boga. Bog više nije objekt, nego subjekt. Gledanje postaje gledanjem sebe. Ono što čovjek vidi je sam on. On gleda iznutra. Svi pojavni oblici gube svoju samostalnost, oni su ono što jesu i doživljavaju se kao ispunjenje zadnje stvarnosti. Svaki trenutak je cio i u svakoj stvari se doživljava cjelina. Svijet je izraz božanskog. Stvari nemaju identiteta u sebi, nego je njihov identitet Bog. Ivan od Križa upozorava na to iskustvo sljedećim riječima:
"Svaka od pokaznim krasota je Bog i sve su one zajedno Bog. budući da se duša u ovom stanju sjedinjuje s bogom , ona osjeća kakao su sve stvari Bog, isto onako kao što je Ivan apostol osjećao i izgovorio: "Što je stvoreno bilo je život u njemu." Takav doživljaj duše ne kaže da ona vidi stvari u čistom svjetlu ili stvorenja u Bogu, nego da ona u svojoj ispunjenosti Bogom osjeća da su za nju sve stvari Bog" (Usp. Duhovni spjev, XIV, 5; Živi plamen ljubavi, IV,5).
Eckehart izražava isto malo drukčijim riječima. On misli da moramo stvari probiti da bismo ih ispravno iskusili. Moramo ih doživjeti iznutra. Onda sve one imaju okus na Boga:
"Tko tako posjeduje Boga (tj. u Biti), taj prima Boga božanski i njemu on svijetli u svim stvarima; jer mu sve stvari imaju okus na Boga i Božja slika mu je iz svih stvari vidljiva...
Taj čovjek nalazi više hvale pred Bogom, jer on božanski i više shvaća sve stvari nego što one u sebi jesu. Pouzdavati se, a tome pripada...stvarno znanje o tome gdje je usred stvari i među ljudima postavljena duša.
To čovjek ne može naučiti bježanjem, na taj način što bježi pred stvarima i na vanjski se način povlači u osamljenost; on mora radije naučit unutarnju osamljenost, gdje god i kod goda on bio. On mora naučit probiti stvari i moći u njima svoga Boga shvatiti i snažno ga na njegov bitan način u sebi uobličiti" (Quint, Meister Eckehart str. 61. 16).
I ovo zadnje iskustvo za mistika ostaje privremeno. "Takvo primanje...se ne smije shvatiti kao već savršeno i jasno gledanje Boga, jednako onome u nebu. Iako je ovo iskustvo Boga slobodno od nebitnoga, ipak ono nije jasno, nego tamno. Ono je gledanje biti, koje je prema riječima Areopagite u ovom životu tamna zraka, koju tako možemo nazvati zrakom sjenovitog gledanja Boga, gledanja u spoznajnoj moći sposobnoj da ga primi" (Ivan od Križa, Pjesma ljubavi XIV, 5).
Prvo: Iskustvo bivanja jednim. Čovjek se doživljava kao jedno sa svim stvarima. Iskustvo putem osjetila ( vid, sluh, okus) proširuje se u iskustvo istog života u svemu što postoji. doživljava se živa prisutnost božanskog u svemu. Ništa nije mrtvo. Sve je živo i ima udjela u istom božanskomu životu. Iskustvo je popraćeno radošću, mirom i srećom. K tome dolazi i spoznaja da je sve sveto i posvećeno. Što se stvarno doživljava, može se samo teško zaodjenuti riječima. Opis mističnog iskustva ne smije se tumačiti doslovno. Važno je pogledati iza riječi. Mistični izričaji su često paradoksalni i žele samo upozoriti na pravu stvarnost, a ne opisati je.
Drugo: Najdublji oblik mističnog iskustva je ipak iskustvo jedinstva. Tu je još samo jedno (unio). Za razliku od gore opisanog iskustva. Ono koje opisuje život u svemu postojećem, samo je još božanski bitak. Posebna karakteristika je praznina iz koje dolaze svi pojavni oblici. Intelektualni i empirijski elementi su isključeni. Više ne postoje ni prostor ni vrijeme. Čovjek doživljava sebe kao zadnju stvarnost. Mistik ipak nikada neće reći:
Ja sam Bog, jer bi to bio izričaj na ja-razini i tako više ne bi bio točan. On možda kaže: Tu je samo Bog, ili: tu nema išta osim Boga. Bog više nije objekt, nego subjekt. Gledanje postaje gledanjem sebe. Ono što čovjek vidi je sam on. On gleda iznutra. Svi pojavni oblici gube svoju samostalnost, oni su ono što jesu i doživljavaju se kao ispunjenje zadnje stvarnosti. Svaki trenutak je cio i u svakoj stvari se doživljava cjelina. Svijet je izraz božanskog. Stvari nemaju identiteta u sebi, nego je njihov identitet Bog. Ivan od Križa upozorava na to iskustvo sljedećim riječima:
"Svaka od pokaznim krasota je Bog i sve su one zajedno Bog. budući da se duša u ovom stanju sjedinjuje s bogom , ona osjeća kakao su sve stvari Bog, isto onako kao što je Ivan apostol osjećao i izgovorio: "Što je stvoreno bilo je život u njemu." Takav doživljaj duše ne kaže da ona vidi stvari u čistom svjetlu ili stvorenja u Bogu, nego da ona u svojoj ispunjenosti Bogom osjeća da su za nju sve stvari Bog" (Usp. Duhovni spjev, XIV, 5; Živi plamen ljubavi, IV,5).
Eckehart izražava isto malo drukčijim riječima. On misli da moramo stvari probiti da bismo ih ispravno iskusili. Moramo ih doživjeti iznutra. Onda sve one imaju okus na Boga:
"Tko tako posjeduje Boga (tj. u Biti), taj prima Boga božanski i njemu on svijetli u svim stvarima; jer mu sve stvari imaju okus na Boga i Božja slika mu je iz svih stvari vidljiva...
Taj čovjek nalazi više hvale pred Bogom, jer on božanski i više shvaća sve stvari nego što one u sebi jesu. Pouzdavati se, a tome pripada...stvarno znanje o tome gdje je usred stvari i među ljudima postavljena duša.
To čovjek ne može naučiti bježanjem, na taj način što bježi pred stvarima i na vanjski se način povlači u osamljenost; on mora radije naučit unutarnju osamljenost, gdje god i kod goda on bio. On mora naučit probiti stvari i moći u njima svoga Boga shvatiti i snažno ga na njegov bitan način u sebi uobličiti" (Quint, Meister Eckehart str. 61. 16).
I ovo zadnje iskustvo za mistika ostaje privremeno. "Takvo primanje...se ne smije shvatiti kao već savršeno i jasno gledanje Boga, jednako onome u nebu. Iako je ovo iskustvo Boga slobodno od nebitnoga, ipak ono nije jasno, nego tamno. Ono je gledanje biti, koje je prema riječima Areopagite u ovom životu tamna zraka, koju tako možemo nazvati zrakom sjenovitog gledanja Boga, gledanja u spoznajnoj moći sposobnoj da ga primi" (Ivan od Križa, Pjesma ljubavi XIV, 5).
Kontemplacija u kršćanskoj predaji i danas
I. Poziv na kontemplaciju
Mnogi ljudi u svom životu dođu do toga da ih razmatrajuća molitva više ne zadovoljava. Štoviše, vrlo im je teško, gotovo nemoguće moliti na taj način. Ako je taj razvoj praćen dubljom čežnjom za Bogom, ako ustanovimo da Njega i samo Njega želimo, onda nam to smije biti znak da nas Duh Sveti želi voditi prema kontemplativnoj molitvi te da smijemo mirno napustiti razmatrajuću molitvu i prepustiti se vodstvu Duha.
"Kao što jelen čezne za izvor-vodom tako duša moja čezne, Bože, za Tobom." Ako se probudim na sličnost s Tobom, ne želim više ništa."
Smirena čežnja, ili ponovljena čežnja ove vrste, smije se uzeti kao sigurni znak da je riječ o pozivu na kontemplaciju.
Istodobno se može dogoditi da se čovjeku sve manje sviđaju svakodnevne stvari te da se od vremena do vremena povlači, iako će doći vrijeme kada će se, samo na drugi način nego prije, okrenuti svim dobrim Božjim stvorenjima. Ali tada je to raspoloženje posve prožeto ljubavlju Božjom i molitva se na neki način prelijeva u svakodnevnicu.
Ja ovdje opisujem dobro poznati duhovni put. Obično se pritom poziva na autoritet sv. Ivana od Križa koji u svojim spisima tri puta spominje koji su znakovi toga puta.
U onome što sam ovdje opisao mnogi će prepoznati kao stupnjeva razvoja u svom životu iako se to možda dogodilo prije mnogo godina. To je točno onako kao kad netko iznenada dospije automobilom u nepoznati kraj, a nema autokarte pri ruci, bit će zabrinut jer će se bojati da ne izgubi put. Tako su neki ljudi uznemireni i obeshrabreni, ako ih više ne privlači prijašnji način molitve. Budući da mir koji ih privlači zahtjeva napuštanje djelovanja razuma, uma i volje, možda se pitaju je li to uopće molitva. Može bit da se tada pokušaju vratiti starim putovima, ali ih nađu nekorisnima i tada pokušaju sve napustiti.
Ovdje može pomoći u napredovanju poznavanje iskustva drugih koji su prošli isti duhovni put. Njihovo iskustvo može ojačati našu vjeru i osposobiti nas da izdržimo.
Pater Stanton je odlično i ukratko opisao razliku između meditacije i kontemplacija. On kaže: "Meditacija je osloboditi se od svjetovnih stvari da bi se moglo više okrenuti Božjim stvarima. Kontemplacije je osloboditi se od Božjih stvari da bi se okrenulo samome Bogu."
Robert Llewelyn
"Kao što jelen čezne za izvor-vodom tako duša moja čezne, Bože, za Tobom." Ako se probudim na sličnost s Tobom, ne želim više ništa."
Smirena čežnja, ili ponovljena čežnja ove vrste, smije se uzeti kao sigurni znak da je riječ o pozivu na kontemplaciju.
Istodobno se može dogoditi da se čovjeku sve manje sviđaju svakodnevne stvari te da se od vremena do vremena povlači, iako će doći vrijeme kada će se, samo na drugi način nego prije, okrenuti svim dobrim Božjim stvorenjima. Ali tada je to raspoloženje posve prožeto ljubavlju Božjom i molitva se na neki način prelijeva u svakodnevnicu.
Ja ovdje opisujem dobro poznati duhovni put. Obično se pritom poziva na autoritet sv. Ivana od Križa koji u svojim spisima tri puta spominje koji su znakovi toga puta.
U onome što sam ovdje opisao mnogi će prepoznati kao stupnjeva razvoja u svom životu iako se to možda dogodilo prije mnogo godina. To je točno onako kao kad netko iznenada dospije automobilom u nepoznati kraj, a nema autokarte pri ruci, bit će zabrinut jer će se bojati da ne izgubi put. Tako su neki ljudi uznemireni i obeshrabreni, ako ih više ne privlači prijašnji način molitve. Budući da mir koji ih privlači zahtjeva napuštanje djelovanja razuma, uma i volje, možda se pitaju je li to uopće molitva. Može bit da se tada pokušaju vratiti starim putovima, ali ih nađu nekorisnima i tada pokušaju sve napustiti.
Ovdje može pomoći u napredovanju poznavanje iskustva drugih koji su prošli isti duhovni put. Njihovo iskustvo može ojačati našu vjeru i osposobiti nas da izdržimo.
Pater Stanton je odlično i ukratko opisao razliku između meditacije i kontemplacija. On kaže: "Meditacija je osloboditi se od svjetovnih stvari da bi se moglo više okrenuti Božjim stvarima. Kontemplacije je osloboditi se od Božjih stvari da bi se okrenulo samome Bogu."
Robert Llewelyn
II. Ovaj nasuprot drugog svijeta
Ako čovjek čini nešto samo zato da bi bio nagrađen u nebu, može tu nagradu i dobiti, ali to nije kontemplativno držanje, tj. čin iz ljubavi kojeg je čitavi smisao u samom činu, bez razmišljanja pri njemu o savršenosti ili nagradi. Kada kontemplativci jedu, onda oni, kako nam kažu učitelji, jedu, i kada mole, onda mole. Oni rade bez zašto (sunder warumble), kako bi rekao Eckehart. Kontemplativac si ne može ništa predstaviti pod životom nakon smrti, kao da život koji se sada može iskusiti ne bi bio život, taj život sama stvar.
Prema većini tradicija, kontemplativac doživljava stvarnost, Boga, nebo, spoznaju, istinu, bitak ili ništa već ovdje na ovom svijetu u samom činu što ga on izvodi i u situaciji koju zapadne. Kontemplativni život je, tako nam kažu mistici, već neko nebesko stanje, on je već život koji je bez kraja. Ako to za nekoga ne vrijedi i ako taj još ima otvorenih želja, onda on još nije dostigao stupanj kontemplacije. "Filipe, tko je vidio mene vidio je i Oca", kaže Evanđelje. "Nije važno ako moram i u pakao; ovo je nebo, ti si nebo, ovdje je nebo", pjevaju muslimanski mistici.
Kontemplacija ne vodi brigu za sutra, niti o tome kako se nebo može osvojiti. Zato se kontemplativac ne prepire o ispravnoj nauci. Mistik prihvaća postojeće nauke, ali ih ne zamjenjuje za vjeru. Nauke su za njega štake ili, u najboljem slučaju, kanali odnosno naočale, ali nemaju ništa s hodanjem, vodom ili gledanjem, kao što je to sadržano u tradicionalnim metaforama. Dogma je hipoteza, a ne gledanje (teorija). Poznato je da je Nikola Kuzanski učio da je "ono što je istinito spoznatljivo samo u samomu sebi". Tvrdnja koja ne počiva na samoj sebi u krajnjoj liniji ne može biti istinita. Kontemplativac zna da mu obećano nebo ne može biti razlog njegove ljubavi prema Bogu.
Raimundo Panikar
Prema većini tradicija, kontemplativac doživljava stvarnost, Boga, nebo, spoznaju, istinu, bitak ili ništa već ovdje na ovom svijetu u samom činu što ga on izvodi i u situaciji koju zapadne. Kontemplativni život je, tako nam kažu mistici, već neko nebesko stanje, on je već život koji je bez kraja. Ako to za nekoga ne vrijedi i ako taj još ima otvorenih želja, onda on još nije dostigao stupanj kontemplacije. "Filipe, tko je vidio mene vidio je i Oca", kaže Evanđelje. "Nije važno ako moram i u pakao; ovo je nebo, ti si nebo, ovdje je nebo", pjevaju muslimanski mistici.
Kontemplacija ne vodi brigu za sutra, niti o tome kako se nebo može osvojiti. Zato se kontemplativac ne prepire o ispravnoj nauci. Mistik prihvaća postojeće nauke, ali ih ne zamjenjuje za vjeru. Nauke su za njega štake ili, u najboljem slučaju, kanali odnosno naočale, ali nemaju ništa s hodanjem, vodom ili gledanjem, kao što je to sadržano u tradicionalnim metaforama. Dogma je hipoteza, a ne gledanje (teorija). Poznato je da je Nikola Kuzanski učio da je "ono što je istinito spoznatljivo samo u samomu sebi". Tvrdnja koja ne počiva na samoj sebi u krajnjoj liniji ne može biti istinita. Kontemplativac zna da mu obećano nebo ne može biti razlog njegove ljubavi prema Bogu.
Raimundo Panikar
III. Tamna noć
Moj Bog je mrtav. Pravedni Bog, Bog koji kažnjava, strašni Bog koji sve uništava, sudac i osvetnik - Bog mog djetinjstva:
On je izbio svoje strahote. Ali i Bog koji ljubi, koji prašta, osobni Bog; prijatelj i brat, uvijek spreman i tješeći - on je mrtav! Bože, ja trpim od tvog božanstva! Ne želim ništa nego malo mira.
Ništa mi nije ostalo: ni molitva, ni radost, ni dar. U tome bih imao malko zadovoljštine, zadovoljenja. Ali nemam ništa.
Ono što mi je u početku bilo oslobođenje, ispostavlja se kao bumerang. Što mi je bilo utjeha postaje mi bol: svaka riječ Sv. pisma vraća me u moju osamljenost, u moje prognanstvo.
Trebam li ih blagosloviti ove noći? Trgaju mi iz tijela život ili ono što sam ja držao životom.
Uvijek se nanovo spotičem o tajne pogrješke ili grijehe. Obeshrabruju me. Nigdje u meni nema nešto dobro. Sve je otrovano ohološću i taštinom. Tu se ne otvara samo pojedinačna krivnja, nego veliki snopovi krivnje koji se provlače kroz velike pruge moga života.
Ne prepoznajem Boga. Oduzima mi svaku riječ, svaku molitvu, svaku utjehu. Idem pored njega i za mene je jedina stvarnost napuštenost u boli. Iako je Božja snaga posve blizu - ja je ne posjedujem. Nema ničega što bi me držalo, nosilo ili tješilo. Hoće li se moja tama jednom uistinu rasvijetliti?
Ništa do krivnje i boli! I nema nikakva izmicanja! Tu je mrtva ljubav ili nešto što sam ja držao ljubavlju.
Sve u meni odumire: vjera, ljubav, snaga, nada.
Izvještaj iz iskustva
On je izbio svoje strahote. Ali i Bog koji ljubi, koji prašta, osobni Bog; prijatelj i brat, uvijek spreman i tješeći - on je mrtav! Bože, ja trpim od tvog božanstva! Ne želim ništa nego malo mira.
Ništa mi nije ostalo: ni molitva, ni radost, ni dar. U tome bih imao malko zadovoljštine, zadovoljenja. Ali nemam ništa.
Ono što mi je u početku bilo oslobođenje, ispostavlja se kao bumerang. Što mi je bilo utjeha postaje mi bol: svaka riječ Sv. pisma vraća me u moju osamljenost, u moje prognanstvo.
Trebam li ih blagosloviti ove noći? Trgaju mi iz tijela život ili ono što sam ja držao životom.
Uvijek se nanovo spotičem o tajne pogrješke ili grijehe. Obeshrabruju me. Nigdje u meni nema nešto dobro. Sve je otrovano ohološću i taštinom. Tu se ne otvara samo pojedinačna krivnja, nego veliki snopovi krivnje koji se provlače kroz velike pruge moga života.
Ne prepoznajem Boga. Oduzima mi svaku riječ, svaku molitvu, svaku utjehu. Idem pored njega i za mene je jedina stvarnost napuštenost u boli. Iako je Božja snaga posve blizu - ja je ne posjedujem. Nema ničega što bi me držalo, nosilo ili tješilo. Hoće li se moja tama jednom uistinu rasvijetliti?
Ništa do krivnje i boli! I nema nikakva izmicanja! Tu je mrtva ljubav ili nešto što sam ja držao ljubavlju.
Sve u meni odumire: vjera, ljubav, snaga, nada.
Izvještaj iz iskustva
IV. Iskustvo jedinstva
...Naoko beskrajno traženje postalo beskrajnim mirom i ponekad iskustvo dostiže sjetilnu razinu shvaćanja. Vitalni misterij, kada "dostigne osjetila", postaje, istina, nedovršenim djelom i pokušaj verbalnog prepričavanja je daljnje komadanje onoga što je postalo najdublje živo, ali što?
Dualizam je sada prevladan ne samo u dostizanju vrhunca intenzivnog doživljavanja. On je i u svakodnevnici iščeznuo.
Ja sam dobio nazad moja osjetila - očišćena, nabrušena, potpuno nanovo sposobna za funkcioniranje. Čujem što nikada čuo nisam i vidim što nikada vidio nisam - neskriveno i jasno i obuhvatno. Radost kao da se prelijeva - nikada nije imala ove punine.
San o slobodnoj volji je odsanjan. Takozvanu slobodnu volju ili, bolje, iluziju o slobodnoj volji trebao sam samo tako dugo dok je postojala iluzija o ja. Kako je oslobađajuće: u svoj slobodi osloboditi se slobode i predati se božanskomu.
Ne trebam više vlastite slobodne volje. Njeno uposlenje pretpostavlja suprotni pol. Toga više nema, jer postoji samo jedno žarište. Otpada on što je za ja bilo gotovo životno potrebno i bez čega se jednostavno nije moglo zamisliti.Dok god je živ san o samostalnosti, poslušnost, spremnost na predanost...od velike su važnosti. Nakon buđenja nije tako. Nema nikakvog lica koje stoji nasuprot - postoji samo jedno htjeti, to jest:
najdublje moje htjeti.
Uvijek nanovo se dižu mjehurići na površinu vode i najavljuju životnost života. Iskustvo razvijenog božanstva u svemu stvorenomu očarava isto kao i iskustvo jedinstva s pra-temeljom, jedinstva sa svima koji su doprli do tog temelja.
Dualizam je sada prevladan ne samo u dostizanju vrhunca intenzivnog doživljavanja. On je i u svakodnevnici iščeznuo.
Ja sam dobio nazad moja osjetila - očišćena, nabrušena, potpuno nanovo sposobna za funkcioniranje. Čujem što nikada čuo nisam i vidim što nikada vidio nisam - neskriveno i jasno i obuhvatno. Radost kao da se prelijeva - nikada nije imala ove punine.
San o slobodnoj volji je odsanjan. Takozvanu slobodnu volju ili, bolje, iluziju o slobodnoj volji trebao sam samo tako dugo dok je postojala iluzija o ja. Kako je oslobađajuće: u svoj slobodi osloboditi se slobode i predati se božanskomu.
Ne trebam više vlastite slobodne volje. Njeno uposlenje pretpostavlja suprotni pol. Toga više nema, jer postoji samo jedno žarište. Otpada on što je za ja bilo gotovo životno potrebno i bez čega se jednostavno nije moglo zamisliti.Dok god je živ san o samostalnosti, poslušnost, spremnost na predanost...od velike su važnosti. Nakon buđenja nije tako. Nema nikakvog lica koje stoji nasuprot - postoji samo jedno htjeti, to jest:
najdublje moje htjeti.
Uvijek nanovo se dižu mjehurići na površinu vode i najavljuju životnost života. Iskustvo razvijenog božanstva u svemu stvorenomu očarava isto kao i iskustvo jedinstva s pra-temeljom, jedinstva sa svima koji su doprli do tog temelja.
V. Ludo držanje
Htio bih dati jedan daljnji opis kontemplativne molitve i pri tome se pozvati na učitelja molitve iz 20. stoljeća, na Johna Chapmana, koji je prije 40 godina bio opat od Downside. On piše: "Vrijeme ove vrste molitve ispunjeno ni s čim drugim do htjeti Boga. To u početku izgleda potpuno ludim držanjem, štoviše najvećim rasipanjem vremena, sve dok se to vladanje ne počne ispunjati životom. Najčudnije je pri tomu da se nakon izvjesnog vremena počinjemo pitati namjeravamo li nešto uopće, obraćamo li se uopće nekome, ili čisto mehanički samo ponavljamo jednu formulu koja je za nas postala potpuno praznom. Riječ Bog čini se kao da je postala bez značenja. Ako se nalazimo u ovom čudnovatom i paradoksalnom stanju, onda smo na pravomu putu. Moramo se međutim čuvati od pokušaja da razmišljamo o tome što je Bog i što je on za nas učinio itd., jer upravo nas to drži izvan ove vrste molitve i čini Božje djelovanje uzaludnim..."
To je svjesno razmišljanje koje priječi intuitivnu kontemplaciju. Nenamjerne misli koje se uvijek nanovo same od sebe nameću i koje protječu u neku ruku kao pozadina za kontemplaciju, ne štete. Ali je naša zadaća jednostavno ih ignorirati koliko god je to moguće i pri tomu nam, kako je to već preporučeno, može pomoći neprestano ponavljanje jedne riječi. Opat izričito tvrdi da bi se osoba koja u molitvi propušta svako svjesno razmišljanje morala izvan molitve zanimati Božjim stvarima. Jer ona mora pokušati ne samo posvetiti svoju intuiciju nego i racionalno mišljenje, svoju moć predodžbe i svoj zdrav ljudski razum. Ovim drugim sposobnostima može se posvetiti čitanjem, pisanjem ili govorom, jer se one time koriste i, naravno, također praktičnim služenjem drugim ljudima.
Christopher Bryant
To je svjesno razmišljanje koje priječi intuitivnu kontemplaciju. Nenamjerne misli koje se uvijek nanovo same od sebe nameću i koje protječu u neku ruku kao pozadina za kontemplaciju, ne štete. Ali je naša zadaća jednostavno ih ignorirati koliko god je to moguće i pri tomu nam, kako je to već preporučeno, može pomoći neprestano ponavljanje jedne riječi. Opat izričito tvrdi da bi se osoba koja u molitvi propušta svako svjesno razmišljanje morala izvan molitve zanimati Božjim stvarima. Jer ona mora pokušati ne samo posvetiti svoju intuiciju nego i racionalno mišljenje, svoju moć predodžbe i svoj zdrav ljudski razum. Ovim drugim sposobnostima može se posvetiti čitanjem, pisanjem ili govorom, jer se one time koriste i, naravno, također praktičnim služenjem drugim ljudima.
Christopher Bryant
VI. Iz tame dolezi svjetlo
Sljedeći stihovi iz mističnog spjeva Kerubinski putnik od Angelusa Silesusa, priklani su za molitvu. Oni će se molitelju, ako ide put kontemplacije sve to više otkrivati:
Bog stanuje u svjetlu do kojeg ne možeš ići.
Ako sam postaneš svjetlo, Bogu možeš prići.
Bog je iznad svega - to se izreći ne može.
Stoga ti se bolje u šutnji klanjati možemo, Bože.
Ah kad bi tvoje srce bilo jaslice svete,
Bog bi još jednom, na ovoj zemlji postao dijete.
Moram Boga iz sebe roditi i tako Marija biti,
da mi on blaženstvo vječno može podariti.
Procvjetaj smrznuti kršćanine! Svibanj evo kuca na vrata.
Ostat ćeš vječno mrtav, ako ne cvjetaš ovdje i sada.
Putuješ da istražiš i vidiš mnogo toga.
Ali ništa vidio nisi, ako ne spoznaš Boga.
Bog je studenac. Iz njega sve teče,
i u njega se slijeva: zato mu se i more reče.
Ruža cvate jer svate; nema svoje zašto.
Ne pita gleda li je čovjek, ne pazi na se tašto.
Čovječe, budi ono što jesi! Kad svijet ovaj mine,
slučaja nema; ostaješ ono što jesi, čovječji sine.
Jezgra se blaženstva sastoji samo iz toga:
u biti svojoj čovjek mora biti rođen iz Boga.
Ljudi nabrajaju mnogo: tko moliti zna duhovno, pred Boga utješen stupiti može sa aaa i ooo.
Kiša ne pada sebi nit sunce sebi sja.
I ti si za druge stvoren, ne za sebe sama.
Želiš li novog čovjek i njegovo ime znati,
pitaj najprije Boga kako ga on običava zvati.
Tko Boga i Krista u čovjeku vidi, brate,
gleda pomoću svjetla što iz Božanstva cvate.
Bog od početka sve stvara.
On je ii uzorak svih stvari: zato nijedna nije mala.
Čovječe, ništa nesavršeno nije: šljunak je kao rubin,
i žaba je tako lijepa kao anđeo Serafin.
Tko unutra upravi svoje osjetilne moći,
čuje što što se ne zbori i vidi u noći.
Bogu su sva djela ista: svetac mu se dok pije
jednako dopada kad moli, pjeva ili se smije.
Sve što svetac čini, sam Bog u njemu stvara:
On hoda, stoji, leži, jede, pije, dobre volje je, budi se i spava.
Ah, kad bijah, bijah Bogu u bogu!
Samo ako sebi umrem, to opet biti mogu.
Pitaš li što je Bogu draže: djelovati ili počivati?
Kažem: čovjek, kao i Bog, oboje treba činiti.
Istina je: Bog želi blaženim učiniti tebe.
Misliš li bez pomoći tvoje? Vjeruješ mnogo, zavaravaš sebe.
Napisana riječ, samo je riječ. Moja je utjeha u Bitnosti.
I da Bog u meni izgovara riječ vječnosti.
Ja sam drugo Božje lice. Samo u meni nalazi sada,
što će mu u vječnosti jednako biti vazda.
Ne viči prema Bogu: u tebi životni izvor se skriva!
Ako ga ne zatvoriš, teći će uvijeke voda živa!
Čovječe, voda izvorska, čista i bistra za život ti treba.
Ako s izvora čistog ne piješ, opasnost te vreba.
Ako u bogu nestanem, vraćam se tamo cio, gdje sam uvijeke prije sebe bio.
O, ti neusporedivo Biće! Bog je potpun izvan mene,
ali i u meni sasvim: potpun tamo i ovamo.
Tko Boga za darove moli, posve loše stoji;
klanja se stvorenju, a ne Stvoritelju.
Bog ti je bliže ako u miru sjediš,
nego kad za njim trčiš tako da se tijelom i dušom znojiš.
Tko da shvati: Svjetlo se rađa iz tame,
iz ničeg Nešto, Život iz smrti same.
Kako li ludo čini čovjek što iz bare pije,
a ostavlja sudenac koji mu u kući vrije.
Bogu je na srcu i draže od svih čina,
da u tebi može roditi svoga Sina.
Ako je Krist u Betlehemu rođen tisuću puta,
a ne u tebi, ostaješ biće koje vječno izgubljeno luta.
Ovo je molitva uzvišenija od svih riječi:
kad molitelj postane jedno s Onim pred kim kleči.
Vječnost postajem kad vrijeme napustiti mogu
i Boga sa sobom stopim i sebe u Bogu.
Vrijeme i vječnost su isto: dvije jednake slike,
samo, ako ti ne praviš razlike.
Prijatelju, ako si nešto, ne ostani na tom dugo.
Čovjek mora iz jednoga svjetla ići u drugo.
Nebo je u tebi. Zaustavi se! Trčiš, ali kamo?
Promašit ćeš Boga, ako ga tražiš drugamo.
Kapljica postaje morem kad u more stigne,
a duša Bogom, kad je Bog k sebi privine.
O cijeni svoje tijelo, plemenit to je sud,
u njemu čuvaj, nosi sliku svoga Boga svud.
Čista kao zlato, stamena ko gora,
Tvrda kao kristal duša biti mora.
Ako dušo, ti se vratiš sred nutrine,
Bit ćeš što si bila, prepuna miline.
Silna moć je duše, i Bog tako gleda:
Neće je napustiti ako ona ne da.
Kad Bog je u srcu, zaključaj ga svemu:
Da tvoj sužanj bude, obveza je njemu.
Ti ptičice jadna, kad su slaba krila,
Strpi se dok za let ti ne budeš bila.
Čudo moga tijela: Božje boravište.
Tako Bog ga cijeni da drugo ne ište.
Dok u sunce gledaš, a vid zastre tama,
Oči su ti krive, a ne svjetlost sama.
Istinski je čovjek kao vječnost sama:
Ništa ga izvana nikada ne slama.
Bogu je sve isto: on manje se ne bi
Brinuo o muhi negoli o tebi.
Daj raširi srce da Bog siđe sada:
Carstvo ćeš mu biti pa da njime vlada.
Biti pastir i janje, to ti Kristu godi
Čim mi se u duši ko Bog sami rodi.
Mi smo Božja slika, i Bog sebe sama
Tek vidi u nama i sličnima nama.
Nisam izvan Boga, Bog van mene nije:
On je meni ures, ja mu sjaj što sije.
Ruža koju ovdje vidi tvoje oko
Kroz vječnost je cvala u Bogu duboko.
Ako nad stvorenjem Riječ imade vlasti,
Kako ono može umrijeti i pasti?
Ništa nije nijemo: Bogu odsvud stižu
Kliktaji stvorenja što mu hvalu dižu.
Jednako se Bogu kreket žaba mili
Kao kad se ševa s cvrkutanjem krili.
Tko odijeva ljiljan? Tko li narcis hrani?
Daj se, kršćanine, brige za se kani.
Budi volja tvoja, molimo tu dolje;
On je, znaj, mir vječni, u njega nema volje.
Čovječe, da prvo nije raj u tebi,
Vjeruj mi: nikada u nj ušao ne bi.
Druže, ako želiš bit vječnosti reći,
Najprije se moraš govora odreći.
Tražiš li vrlinu u teškome trudu,
Ti ratuješ za nju: tražiš zaludu.
Ne zazivaj Boga, ti si vrelo tečno;
Nemoj ga zatrpat, i teći će vječno.
K Bogu u svjetlosti jedna staza kreće:
Tko ne bude ona, vidjeti je neće.
Znamo da bezmjeran ti si, Višnji Bože,
No srce te ljudsko obuhvatit može.
Što više iz sebe ti izliješ sebe,
To će Bog se više uliti u tebe.
Kad, dok moliš Boga, ne pomažu riječi,
Da ti nijemu dođe, ništa ga ne priječi.
Za čim u vječnosti to Bog žudi mnogo?
Da u meni lik bi svoj vidjeti mogao.
Kukaš: stvorenja su jad i mučna tmica;
Ne! Put utiru ti sve do Božjeg lica.
Ako sin sam Božji, svi što vidjeti mogu
Boga će u meni, mene naći u Bogu.
Shvati da su Bogu sva stvorenja draga:
On ne može mrzit ni samoga vraga.
Više nego sebe Bog me ljubi čisto:
Ako i ja njega, uzvraćam mu isto.
Ti si seraf koji zemlju obitava
Ako srce tvoje bude ljubav prava.
Bog u meni oganj, ja svjetlost u njemu:
Zar iznutra nismo spojeni u svemu?
Kad me Bog nad sebe dići ne bi htio,
Ljubavlju bi njega na to prisilio.
Dok od Boga tražiš da ljubav ti plati,
Što je prava ljubav, ti ne možeš znati.
Ti očišćen, moraš bit u Sada cio
Da bi Bog u tebi ogledat se htio.
Priznaj, što o Bogu veće ti je znanje,
Što je on u sebi, znadeš sve to manje.
Što zovemo Bogom, a izreći se priječi,
Izreći će sebe u jednoj Riječi.
Bog je vječno sunce, ja tek jedna zraka:
Narav mi je sebe dizat do oblaka.
Tvrda kao kristal duša biti mora.
Ako dušo, ti se vratiš sred nutrine,
Bit ćeš što si bila, prepuna miline.
Silna moć je duše, i Bog tako gleda:
Neće je napustiti ako ona ne da.
Kad Bog je u srcu, zaključaj ga svemu:
Da tvoj sužanj bude, obveza je njemu.
Ti ptičice jadna, kad su slaba krila,
Strpi se dok za let ti ne budeš bila.
Čudo moga tijela: Božje boravište.
Tako Bog ga cijeni da drugo ne ište.
Dok u sunce gledaš, a vid zastre tama,
Oči su ti krive, a ne svjetlost sama.
Istinski je čovjek kao vječnost sama:
Ništa ga izvana nikada ne slama.
Bogu je sve isto: on manje se ne bi
Brinuo o muhi negoli o tebi.
Daj raširi srce da Bog siđe sada:
Carstvo ćeš mu biti pa da njime vlada.
Biti pastir i janje, to ti Kristu godi
Čim mi se u duši ko Bog sami rodi.
Mi smo Božja slika, i Bog sebe sama
Tek vidi u nama i sličnima nama.
Nisam izvan Boga, Bog van mene nije:
On je meni ures, ja mu sjaj što sije.
Ruža koju ovdje vidi tvoje oko
Kroz vječnost je cvala u Bogu duboko.
Ako nad stvorenjem Riječ imade vlasti,
Kako ono može umrijeti i pasti?
Ništa nije nijemo: Bogu odsvud stižu
Kliktaji stvorenja što mu hvalu dižu.
Jednako se Bogu kreket žaba mili
Kao kad se ševa s cvrkutanjem krili.
Tko odijeva ljiljan? Tko li narcis hrani?
Daj se, kršćanine, brige za se kani.
Budi volja tvoja, molimo tu dolje;
On je, znaj, mir vječni, u njega nema volje.
Čovječe, da prvo nije raj u tebi,
Vjeruj mi: nikada u nj ušao ne bi.
Druže, ako želiš bit vječnosti reći,
Najprije se moraš govora odreći.
Tražiš li vrlinu u teškome trudu,
Ti ratuješ za nju: tražiš zaludu.
Ne zazivaj Boga, ti si vrelo tečno;
Nemoj ga zatrpat, i teći će vječno.
K Bogu u svjetlosti jedna staza kreće:
Tko ne bude ona, vidjeti je neće.
Znamo da bezmjeran ti si, Višnji Bože,
No srce te ljudsko obuhvatit može.
Što više iz sebe ti izliješ sebe,
To će Bog se više uliti u tebe.
Kad, dok moliš Boga, ne pomažu riječi,
Da ti nijemu dođe, ništa ga ne priječi.
Za čim u vječnosti to Bog žudi mnogo?
Da u meni lik bi svoj vidjeti mogao.
Kukaš: stvorenja su jad i mučna tmica;
Ne! Put utiru ti sve do Božjeg lica.
Ako sin sam Božji, svi što vidjeti mogu
Boga će u meni, mene naći u Bogu.
Shvati da su Bogu sva stvorenja draga:
On ne može mrzit ni samoga vraga.
Više nego sebe Bog me ljubi čisto:
Ako i ja njega, uzvraćam mu isto.
Ti si seraf koji zemlju obitava
Ako srce tvoje bude ljubav prava.
Bog u meni oganj, ja svjetlost u njemu:
Zar iznutra nismo spojeni u svemu?
Kad me Bog nad sebe dići ne bi htio,
Ljubavlju bi njega na to prisilio.
Dok od Boga tražiš da ljubav ti plati,
Što je prava ljubav, ti ne možeš znati.
Ti očišćen, moraš bit u Sada cio
Da bi Bog u tebi ogledat se htio.
Priznaj, što o Bogu veće ti je znanje,
Što je on u sebi, znadeš sve to manje.
Što zovemo Bogom, a izreći se priječi,
Izreći će sebe u jednoj Riječi.
Bog je vječno sunce, ja tek jedna zraka:
Narav mi je sebe dizat do oblaka.
VII. Listovi iz dnevnika Daga Hammarskjöld
Dag Hammarskjöld dafafa bio je od 1953. do 1961. generalni tajnik UNO. Bio je političar koji je stajao usred sukoba naroda. Usprkos njegovu poslovnom vanjskom životu, bio je duboki mistik.
Putovanje unutra
Najdublje putovanje je putovanje unutra.
Tko je izabrao svoju sudbinu, tko je započeo putovanje
u svoju vlastitu dubinu - nego postoji li još dubina među vama?
izvan je zajednice, odijeljen u vašem osjećaju
poput umirućega ili poput onoga koga skori rastanak
prijevremeno izručuje konačnoj osamljenosti od svih ljudi.
Tko je izabrao svoju sudbinu, tko je započeo putovanje
u svoju vlastitu dubinu - nego postoji li još dubina među vama?
izvan je zajednice, odijeljen u vašem osjećaju
poput umirućega ili poput onoga koga skori rastanak
prijevremeno izručuje konačnoj osamljenosti od svih ljudi.
Najdublje putovanje jest prema unutra I.
Gospodine, sjedim ovdje pred Tobom,
uspravno i opušteno, s opuštenom kralježnicom. Moja težina spušta se okomito kroz moje tijelo
prema podu na kojem sjedim.
Moj duh je u mojemu tijelu.
Suprotstavljam se pristanku da bude
na nekom drugom mjestu, a ne ovdje;
da bude u prošlosti i budućnosti, a ne u sadašnjosti.
Nježno i snažno držim svoj duh
ondje gdje je moje tijelo: ovdje u ovom prostoru.
U ovom sadašnjem trenutku
puštam svoje planove, brige i tjeskobe.
Sve ih polažem u Tvoje ruke, Gospodine.
Opuštam napor s kojim ih držim i dajem ih Tebi.
Za ovaj trenutak ih prepuštam Tebi.
Pun čežnje čekam tebe. Ti prilaziš k meni.
Dopuštam da me nosiš.
Započinjem putovanje prema unutra.
Putujem u svoju nutrinu, u najunutarnjiju jezgru
svoga bitka gdje ti stanuješ.
Na toj najdubljoj točki moga bića Ti si uvijek nazočan.
Tu stvaraš, oživljuješ i jačaš bez prestanka moju cijelu osobu.
uspravno i opušteno, s opuštenom kralježnicom. Moja težina spušta se okomito kroz moje tijelo
prema podu na kojem sjedim.
Moj duh je u mojemu tijelu.
Suprotstavljam se pristanku da bude
na nekom drugom mjestu, a ne ovdje;
da bude u prošlosti i budućnosti, a ne u sadašnjosti.
Nježno i snažno držim svoj duh
ondje gdje je moje tijelo: ovdje u ovom prostoru.
U ovom sadašnjem trenutku
puštam svoje planove, brige i tjeskobe.
Sve ih polažem u Tvoje ruke, Gospodine.
Opuštam napor s kojim ih držim i dajem ih Tebi.
Za ovaj trenutak ih prepuštam Tebi.
Pun čežnje čekam tebe. Ti prilaziš k meni.
Dopuštam da me nosiš.
Započinjem putovanje prema unutra.
Putujem u svoju nutrinu, u najunutarnjiju jezgru
svoga bitka gdje ti stanuješ.
Na toj najdubljoj točki moga bića Ti si uvijek nazočan.
Tu stvaraš, oživljuješ i jačaš bez prestanka moju cijelu osobu.
Najdublje putovanje jest prema unutra II.
Bože, Ti si životvoran.
Ti si u meni.
Ti si ovdje.
Ti si sada.
Ti jesi.
Ti si temelj moga bitka.
Ja se opuštam.
Silazim i uranjam u Tebe.
Ti preplavljuješ moje biće.
Ti me preuzimaš u svoj posjed.
Moje disanje postaje znak molitve predanja tebi.
Moje disanje, moj udisaj i izdisaj,
znak je moga cijeloga bića.
To činim za Tebe
s Tobom
u Tebi.
Mi dišemo zajedno...
Ti si u meni.
Ti si ovdje.
Ti si sada.
Ti jesi.
Ti si temelj moga bitka.
Ja se opuštam.
Silazim i uranjam u Tebe.
Ti preplavljuješ moje biće.
Ti me preuzimaš u svoj posjed.
Moje disanje postaje znak molitve predanja tebi.
Moje disanje, moj udisaj i izdisaj,
znak je moga cijeloga bića.
To činim za Tebe
s Tobom
u Tebi.
Mi dišemo zajedno...
Sjedinjenje u tami vjere
"Vjera je sjedinjenje Boga s dušom" (Ivan od Križa). - Vjera stoga nije niti može biti shvaćena, a još manje identificirana s formulama u kojima opisujemo ono što jest.
Noć vjere - tako tamna da ne smijemo tražiti ni samu vjeru.
Sjedinjenje se ostvaruje u noć Getsemanija,
kada spavaju zadnji prijatelji,
svi drugi traže tvoju propast, a Bog šuti.
Noć vjere - tako tamna da ne smijemo tražiti ni samu vjeru.
Sjedinjenje se ostvaruje u noć Getsemanija,
kada spavaju zadnji prijatelji,
svi drugi traže tvoju propast, a Bog šuti.
Trenutak
Uskoro se bliži noć. - Dakle još jedna godina.
I kada bi ovo bio zadnji dan:
"Kako mi možemo ikada biti prikraćeni ili prevareni:
mi koji smo svakom plaćom daleko preplaćeni..." (Eckehart).
Tekuća vrpca dana nosi nas neumoljivo naprijed.
Ispitujućim prstima onoga koji bira mogu sve opipati,
Sve samo ne ovo: da se dani i godine spajaju u jedan jedini trenutak - u jedan trenutak prije smrti koji je u svim svojim dijelovima osvijetljen svjetlom smrti i koji treba mjeriti mjerom smrti.
Uskoro se bliži noć.
Dopusti da izvršim sve što sam morao početi.
Dopusti da sve dadnem, pa i bez sigurnosti da rastem.
Ponos pehara je njegov napitak, a poniznost njegovo je služenje.
Što to znače njegovi nedostaci?
Sa svom snagom tijela u ruci na kormilu, osjetila sabranih na cilj iza horizonta, smiješeći se loviš solju poprskane sekunde mira prije novog vala - dijeleći sretnu slobodu trenutka s onim koji dijeli svoju odgovornost.
Tako - u sabranosti samoutrnuće - otvara se blizini života zdravo ostvarenje, podijeljena, nevremenita sreća,
posredovana jednim pokretom ruke, jednim smiješkom.
Hvala ljudima koji me ovo naučišće.
Hvala danima koji me ovo naučiše.
Tako vidjeh da zida nikada nije bilo, da je nečuveno ovdje i ovo, a ne nešto drugo, da je žrtva ovdje i sada, uvijek i posvuda - da je ovo biti predan ono što si Bog u meni daje.
I kada bi ovo bio zadnji dan:
"Kako mi možemo ikada biti prikraćeni ili prevareni:
mi koji smo svakom plaćom daleko preplaćeni..." (Eckehart).
Tekuća vrpca dana nosi nas neumoljivo naprijed.
Ispitujućim prstima onoga koji bira mogu sve opipati,
Sve samo ne ovo: da se dani i godine spajaju u jedan jedini trenutak - u jedan trenutak prije smrti koji je u svim svojim dijelovima osvijetljen svjetlom smrti i koji treba mjeriti mjerom smrti.
Uskoro se bliži noć.
Dopusti da izvršim sve što sam morao početi.
Dopusti da sve dadnem, pa i bez sigurnosti da rastem.
Ponos pehara je njegov napitak, a poniznost njegovo je služenje.
Što to znače njegovi nedostaci?
Sa svom snagom tijela u ruci na kormilu, osjetila sabranih na cilj iza horizonta, smiješeći se loviš solju poprskane sekunde mira prije novog vala - dijeleći sretnu slobodu trenutka s onim koji dijeli svoju odgovornost.
Tako - u sabranosti samoutrnuće - otvara se blizini života zdravo ostvarenje, podijeljena, nevremenita sreća,
posredovana jednim pokretom ruke, jednim smiješkom.
Hvala ljudima koji me ovo naučišće.
Hvala danima koji me ovo naučiše.
Tako vidjeh da zida nikada nije bilo, da je nečuveno ovdje i ovo, a ne nešto drugo, da je žrtva ovdje i sada, uvijek i posvuda - da je ovo biti predan ono što si Bog u meni daje.
Božja ljubav
Nije dostatno dnevno se podlagati Bogu. Stvar je u tome: stajati samo pod Bogom: svako cijepanje otvara vrata dnevnom snu, brbljanju, skrivenoj samohvali, klevetanju - svim tim pratiocima rušilačkog nagona.
"A kako trebam ljubit Boga?" - "Trebaš ga ljubiti kao da je on ne -Bog, ne duh, ne-osoba, ne-oblikovani: nego radije bistro, čisto, jasno razumijevanje, daleko od svake dvojnosti. I u tomu jedinomu moramo vječno utonuti od bitka u ništa. Pomogao nas u tome Bog" (vjerojatno Eckehart).
"A kako trebam ljubit Boga?" - "Trebaš ga ljubiti kao da je on ne -Bog, ne duh, ne-osoba, ne-oblikovani: nego radije bistro, čisto, jasno razumijevanje, daleko od svake dvojnosti. I u tomu jedinomu moramo vječno utonuti od bitka u ništa. Pomogao nas u tome Bog" (vjerojatno Eckehart).
Dopusti da te život prepozna
Nisi ulje ni zrak - samo točka sagorijevanja, žarište u kome se rađa svjetlo.
Ti si samo leća u struji svjetla. Samo tako možeš svjetlo prihvatiti i dati i posjedovati.
Ako tražiš sebe "u svom vlastitom pravu", sprečavaš sjedinjenje zraka i ulja u plamenu, kradeš leći njenu prozirnost.
Posveta - biti svjetlo ili u svjetlu, uništava da bi nastalo, uništava da bi se sabralo i proširilo.
moraš poznavati život i od njega prepoznat biti prema mjeri tvoje prozirnosti - tj. prema mjeri tvoje sposobnosti da kao cilj iščezneš a kao sredstvo ostaneš.
Ti si samo leća u struji svjetla. Samo tako možeš svjetlo prihvatiti i dati i posjedovati.
Ako tražiš sebe "u svom vlastitom pravu", sprečavaš sjedinjenje zraka i ulja u plamenu, kradeš leći njenu prozirnost.
Posveta - biti svjetlo ili u svjetlu, uništava da bi nastalo, uništava da bi se sabralo i proširilo.
moraš poznavati život i od njega prepoznat biti prema mjeri tvoje prozirnosti - tj. prema mjeri tvoje sposobnosti da kao cilj iščezneš a kao sredstvo ostaneš.
Ti koji si i u nama
Ti koji si nas stvorio slobodne, koji vidiš sve što se događa - i ipak si siguran u pobjedu,
Ti koji si sada među nama onaj koji trpi krajnju samoću,
Ti - koji si također ja,
da bih smio nositi tvoje breme kada dođe moj čas,
da bih smio
Ti koji si iznad nas,
Ti koji si jedan od nas,
Ti koji jest također i u nama;
o da Te svi vide - također u meni,
o da pripravljam put za Tebe,
o da zahvaljujem za sve što mi se desilo.
O da pri tome ne zaboravim potrebu drugoga.
Zadrži me u svojoj ljubavi,
onako kako Ti hoćeš da drugi ostanu u mojoj.
O da bi se sve u ovome mome bitku okrenulo na Tvoju čast,
i da ja nikada ne zdvajam.
Jer ja sam pod Tvojom rukom,
a sva snaga i dobrota su u TEbi.
Daj mi čisto čulo - da te opazim,
ponizno čulo - da te čujem,
čulo koje ljubi - da ti služim,
čulo koje vjeruje - da u Tebi ostanem.
Dag Hammarskjöld
Ti koji si sada među nama onaj koji trpi krajnju samoću,
Ti - koji si također ja,
da bih smio nositi tvoje breme kada dođe moj čas,
da bih smio
Ti koji si iznad nas,
Ti koji si jedan od nas,
Ti koji jest također i u nama;
o da Te svi vide - također u meni,
o da pripravljam put za Tebe,
o da zahvaljujem za sve što mi se desilo.
O da pri tome ne zaboravim potrebu drugoga.
Zadrži me u svojoj ljubavi,
onako kako Ti hoćeš da drugi ostanu u mojoj.
O da bi se sve u ovome mome bitku okrenulo na Tvoju čast,
i da ja nikada ne zdvajam.
Jer ja sam pod Tvojom rukom,
a sva snaga i dobrota su u TEbi.
Daj mi čisto čulo - da te opazim,
ponizno čulo - da te čujem,
čulo koje ljubi - da ti služim,
čulo koje vjeruje - da u Tebi ostanem.
Dag Hammarskjöld
Naslov izvornika: Gebet des Schweigens. Eine Schule der Kontemplation nach der "Wolke des Nichtwissens".
Molitva šutnje i Kontemplacija u kršćanskoj predaji i danas:
Preveo s njemačkog fra Viktor Nuić
Angelus Silesius: Iz tame dolazi svjetlo:
Prepjev prvih 40 stihova s Natalija Palac.
Posljednjih 40 stihova uzeti su iz izdanja Matice hrvatske, Zagreb 2007.)
Molitva šutnje i Kontemplacija u kršćanskoj predaji i danas:
Preveo s njemačkog fra Viktor Nuić
Angelus Silesius: Iz tame dolazi svjetlo:
Prepjev prvih 40 stihova s Natalija Palac.
Posljednjih 40 stihova uzeti su iz izdanja Matice hrvatske, Zagreb 2007.)
IZBOR TEKSTOVA IZ KRŠĆANSKE TRADICIJE
I. Oblak neznanja
a
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Tko god jesi ti, što posjeduješ ovu knjigu, molim te i zaklinjem sa svom silom i snagom koja je spojiva sa svezom ljubavi. Nije važno, je li ova knjiga pripada tebi ili je čuvaš za nekoga drugoga, ili si je uzeo od koga ili posudio; ti je nemoj čitati i prepisivati ili govoriti o njoj, niti dopustiti drugome da to čini, dok se god zaista ne uvjeriš da je ta osoba duboko sklona posve i savršeno slijediti Krista. Imam na umu osobu, koja je ne samo u aktivnom životu, odlučila slijediti Krista...nego i do najvišeg vrhunca kontemplacije..
Što se tiče brbljavaca, laskavaca, sitničara, blebetuša, nametljivaca i hiperkritičara, volio bih da takvi nikad ne uprave pogled na ovu knjigu. Nemam namjeru pisati za njih i više bih volio da se oni u to ne miješaju. To se odnosi i na znatiželjnike, školovane ili ne. Oni mogu biti dobri ljudi u svakodnevnom aktivnom životu, ali ova knjiga ne odgovara njihovim potrebama. (Proslov)
Moj dragi prijatelju u Bogu! Htio bih ti prenijeti ono što sam otprilike promatrao o kršćanskom životu...Uvjeren sam da te naš Gospodin u svom velikom milosrđu poziva na napredovanje u tim stupnjevima. Raspoznajem njegov zov upućen tebi i čežnju za njim koja gori u tvome srcu. (Poglavlje 1)
_________
Neka te ne zavede pomisao da si svetiji ili bolji zbog svog velikog poziva jer napreduješ u posebnom načinu života...Od svega stada on je s ljubavlju izabrao tebe da budeš jedan od njegovih izvanrednih prijatelja...
Potičem te, dakle, slijedi ovaj svoj put ustrajno. Vodi brigu o sutrašnjem i ostavi na miru jučerašnje...Jer, ako sada želiš rasti, moraš hraniti u svom srcu čeznutljivu ljubav za Bogom. Iako je ta želja za ljubavlju Božjom dar, do tebe stoji da je njeguješ...Zatvori vrata i prozore svoje duše jurišu napasti i neprijatelja, te molitvom traži njegovu snagu. Jer, ako tako činiš, on će te od njih očuvati. Požuri se dakle! Želim te vidjeti kako putuješ. Naš je Gospodin uvijek spreman. On samo čeka tvoju suradnju. Ali, ti pitaš: "Kako da nastavim? Što treba uraditi zatim?"
___________
No, sad razumijem da si obeshrabren i da sam sebi govoriš: Što da uradim?...ja sam dvadeset i četiri godine star...Potpuno sam obeshrabren. Molim, pomozi mi zbog Isusove ljubavi!
____________
Savršeno pristajanje uz njegovu milost sastoji se u snažnoj, dubokoj, unutarnjoj patnji. No, vrlo je važno obuzdati tu patnju. Pazi da nikad ne napregneš svoje tijelo ili duh s podcjenjivanjem. Jednostavno sjedni odmoran i miran, ali -udubljen i ronjen u žalost.
____________
Činom kontemplativne ljubavi čovjek će biti uzdignut. Ako prestane s tim činom, on pada dublje u grijeh udaljujući se od Boga, no ako ustraje u tome, on se postepeno uzdiže iz grijeha i urasta u božansko prijateljstvo... I nemoj zanemariti ovaj kontemplativan čin...On je nesvjestan poticaj ljubavi koji izvire iz iskrenog i poniznog srca i usmjeren je izravno na Boga.
____________
Evo što trebaš uraditi: uzdigni svoje srce Gospodinu s nježnim poticajem ljubavi, iz želje za njim i zbog njega samoga, a ne zbog njegovih darova. Usredotoči svoju pažnju i želju na njega i neka to bude jedina briga tvoje duše i tvoga srca. uradi sve što je u tvojoj moći da zaboraviš na sve drugo odvraćajući svoje misli i želje od zapleta bilo s kojim Božjim stvorenjem ili njihovim brigama bilo općeniti bilo napose. Možda će se ovo činiti kao neodgovorno ponašanje, ali kažem ti, pusti ih sve i ne obraćaj pažnju na njih. Ono što opisujem ovdje jest kontemplativni čin duše. To je ono što raduje Boga. Jer, kad usredotočiš svoju ljubav na njega zaboravljajući sve drugo, sveti i anđeli se vesele i žure da ti pomognu svakim načinom.
____________
Taj čin ne znači trošenje vremena u što su inače neki ljudi uvjereni...Bog sam može potpuno zadovoljiti glad i čežnju duše kojoj je, preobraženoj milošću otkupljenja, omogućio da ga dohvati ljubavlju. On, koga ni ljudi ni anđeli ne mogu dokučiti znanjem, može biti obuhvaćen ljubavlju. Jer je razum i ljudi i anđela previše malen da bi pojmio Boga kakav je u sebi.
____________
Ako želiš sabrati sve svoje želje u jednu jedincatu jednostavnu riječ koju um može lako zadržati, izaberi kratku jednosloženu riječ koja je bolja od dvosložene jer je kraća, i više pomaže na tvom duhovnom putu. Ta riječ je npr. Bog ili ljubav. Izaberi koju god želiš, ili neku drugu. Pazi da ima samo jedan slog. Tu riječ učvrsti u svojem srcu da je -uvijek s tobom, pa došlo što mu drago.
______________
Zbog Božje ljubavi stoga budi oprezan u tom poslu i nikada ne napreži svoj duh ili maštu jer zaista nećeš uspjeti tim putem. Ostavi te sile na miru.
______________
U svjetlu kontemplacije sve što nas rastavlja od Boga, ma kako bilo neznatno, čini se kao mučno zlo i otima nam unutarnji mir...Mislim da te Bog može poučiti iskustvenom spoznajom bolje nego što ja mogu riječima.
Najbolje je kad je ta riječ potpuno unutarnja bez određene misli ili pravoga glasa. Sve je podjednako istinito s malenom riječju Bog. Uroni u duhovnu stvarnost onoga što izgovaraš, a opet bez točnih pojmova o Božjim djelima...
Neka ti ta mala riječ predoči Boga u svoj njegovoj punini i ništa drugo do Božje punine. Neka ništa drugo osim Boga ne ovlada tvojim duhom i srcem.
______________
Ta će riječ biti tvoja obrana u sukobu i miru. Upotrijebi je da utreš put oblaku tame iznad tebe i da svladaš svu rastresenost povjerivši je oblaku zaborava ispred sebe. Pa kada bi neka misao nastavila tebi dosađivati tražeći da sazna što radiš, odgovori tom jednom riječju. Ako tvoj um započne mudrovati o značenju i pojmovnom značenju te male riječi, sjeti se da njena vrijednost leži u jednostavnosti. Radi to i uvjeravam te da će te misli iščeznuti. Zašto? Zato što si h odbio razvijati umovanjem.
_______________
Upravo kao što oblak neznanja leži između tebe i tvoga Boga, isto tako moraš stvoriti oblak zaborava ispred sebe i svega stvorenoga. Možda će te oblak neznanja ostaviti s osjećajem da si udaljen od Boga. Ali ne, ako je pravi, jedino odsutnost oblaka zaborava drži te sada udaljenim od njega. Svaki put kad kažem "sva stvorenja", ne mislim samo na svaku stvorenu stvar, nego također na sve događaje i aktivnosti. Ne pravim iznimke. Ne trebaš se baviti nikakvim stvorenjem bilo zemaljskim ili božanskim, niti njihovim prilikama ili poslovima bili ono dobri ili loši. Da kažemo ukratko, za vrijeme tog posla sve ih moraš propustiti ispod oblaka zaborava. Jer, iako je u neko doba i u nekim prilikama potrebno i korisno zadržavati se u pojedinom stanju i djelatnosti ljudi i stvari, za vrijeme ovog posla to je skoro beskorisno... Ja ti kažem, sve čime se baviš za vrijeme tog čina postaje zapreka sjedinjenju s Bogom. Jer, ako ti je duh pomućen tim stvarima, nema mjesta za njega.
______________
Važno je znati da u životu duše nikad ne smijemo svoje osobno iskustvo (ili manjak njega) uzeti kao mjerilo za svakog drugoga.
_______________
Kad bi se tebi učinilo da način molitve opisan u ovoj knjizi ne odgovara tvojoj duhovnosti ili temperamentu, osjećaj se potpuno slobodnim da ga napustiš i s pametnim savjetom potraži drugi u punom povjerenju...
Zaista ne želim svjetovna naklapanja, niti da se domognu ove knjige laskavci i cjepidlake, brbljavci i nametljivci ili naprosto obrazovani ili neobrazovani znatiželjnici. Nikad nisam namjeravao za takve pisati i ne želim da oni čuju za to. Ne sumnjam da nisu neki od njih dobri ljudi, možda gorljivi u aktivnom životu, ali ta knjiga ne odgovara njihovim potrebama.
_______________
Po nekim znakovima čovjek može zaključiti nagovara li ga ili ne nagovara Bog na kontemplaciju.
Ako mu savjest ne da mira u vanjskom ili nutarnjem životu dokle god se ne lati svog glavnog zanimanja - te skrovite ljubavi usredotočene na oblak neznanja - onda je to znak da ga Bog zove na taj posao. No, ako ti znakovi nedostaju, uvjeravam te da nije za taj posao...
Jedan od najočitijih i najsigurnijih znakova po kojima netko može razaznati je li pozvan na taj posao, jest osvjedočenje koje otkriva o sebi kad je opet pronašao izgubljeni dar milosti...Bog svojim svemilosrdnimočima ne gleda što si ili što si bio u prošlosti, nego što želiš biti.
Moj dragi prijatelju! Sada se opraštam od tebe Božjim i svojim blagoslovom. Neka ti Bog dade i svima koji ga zaista ljuba pravi mir, mudar savjet i svoju istinsku radost duše u punini milosti. Amen.
U nastavku...
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Tko god jesi ti, što posjeduješ ovu knjigu, molim te i zaklinjem sa svom silom i snagom koja je spojiva sa svezom ljubavi. Nije važno, je li ova knjiga pripada tebi ili je čuvaš za nekoga drugoga, ili si je uzeo od koga ili posudio; ti je nemoj čitati i prepisivati ili govoriti o njoj, niti dopustiti drugome da to čini, dok se god zaista ne uvjeriš da je ta osoba duboko sklona posve i savršeno slijediti Krista. Imam na umu osobu, koja je ne samo u aktivnom životu, odlučila slijediti Krista...nego i do najvišeg vrhunca kontemplacije..
Što se tiče brbljavaca, laskavaca, sitničara, blebetuša, nametljivaca i hiperkritičara, volio bih da takvi nikad ne uprave pogled na ovu knjigu. Nemam namjeru pisati za njih i više bih volio da se oni u to ne miješaju. To se odnosi i na znatiželjnike, školovane ili ne. Oni mogu biti dobri ljudi u svakodnevnom aktivnom životu, ali ova knjiga ne odgovara njihovim potrebama. (Proslov)
Moj dragi prijatelju u Bogu! Htio bih ti prenijeti ono što sam otprilike promatrao o kršćanskom životu...Uvjeren sam da te naš Gospodin u svom velikom milosrđu poziva na napredovanje u tim stupnjevima. Raspoznajem njegov zov upućen tebi i čežnju za njim koja gori u tvome srcu. (Poglavlje 1)
_________
Neka te ne zavede pomisao da si svetiji ili bolji zbog svog velikog poziva jer napreduješ u posebnom načinu života...Od svega stada on je s ljubavlju izabrao tebe da budeš jedan od njegovih izvanrednih prijatelja...
Potičem te, dakle, slijedi ovaj svoj put ustrajno. Vodi brigu o sutrašnjem i ostavi na miru jučerašnje...Jer, ako sada želiš rasti, moraš hraniti u svom srcu čeznutljivu ljubav za Bogom. Iako je ta želja za ljubavlju Božjom dar, do tebe stoji da je njeguješ...Zatvori vrata i prozore svoje duše jurišu napasti i neprijatelja, te molitvom traži njegovu snagu. Jer, ako tako činiš, on će te od njih očuvati. Požuri se dakle! Želim te vidjeti kako putuješ. Naš je Gospodin uvijek spreman. On samo čeka tvoju suradnju. Ali, ti pitaš: "Kako da nastavim? Što treba uraditi zatim?"
___________
No, sad razumijem da si obeshrabren i da sam sebi govoriš: Što da uradim?...ja sam dvadeset i četiri godine star...Potpuno sam obeshrabren. Molim, pomozi mi zbog Isusove ljubavi!
____________
Savršeno pristajanje uz njegovu milost sastoji se u snažnoj, dubokoj, unutarnjoj patnji. No, vrlo je važno obuzdati tu patnju. Pazi da nikad ne napregneš svoje tijelo ili duh s podcjenjivanjem. Jednostavno sjedni odmoran i miran, ali -udubljen i ronjen u žalost.
____________
Činom kontemplativne ljubavi čovjek će biti uzdignut. Ako prestane s tim činom, on pada dublje u grijeh udaljujući se od Boga, no ako ustraje u tome, on se postepeno uzdiže iz grijeha i urasta u božansko prijateljstvo... I nemoj zanemariti ovaj kontemplativan čin...On je nesvjestan poticaj ljubavi koji izvire iz iskrenog i poniznog srca i usmjeren je izravno na Boga.
____________
Evo što trebaš uraditi: uzdigni svoje srce Gospodinu s nježnim poticajem ljubavi, iz želje za njim i zbog njega samoga, a ne zbog njegovih darova. Usredotoči svoju pažnju i želju na njega i neka to bude jedina briga tvoje duše i tvoga srca. uradi sve što je u tvojoj moći da zaboraviš na sve drugo odvraćajući svoje misli i želje od zapleta bilo s kojim Božjim stvorenjem ili njihovim brigama bilo općeniti bilo napose. Možda će se ovo činiti kao neodgovorno ponašanje, ali kažem ti, pusti ih sve i ne obraćaj pažnju na njih. Ono što opisujem ovdje jest kontemplativni čin duše. To je ono što raduje Boga. Jer, kad usredotočiš svoju ljubav na njega zaboravljajući sve drugo, sveti i anđeli se vesele i žure da ti pomognu svakim načinom.
____________
Taj čin ne znači trošenje vremena u što su inače neki ljudi uvjereni...Bog sam može potpuno zadovoljiti glad i čežnju duše kojoj je, preobraženoj milošću otkupljenja, omogućio da ga dohvati ljubavlju. On, koga ni ljudi ni anđeli ne mogu dokučiti znanjem, može biti obuhvaćen ljubavlju. Jer je razum i ljudi i anđela previše malen da bi pojmio Boga kakav je u sebi.
____________
Ako želiš sabrati sve svoje želje u jednu jedincatu jednostavnu riječ koju um može lako zadržati, izaberi kratku jednosloženu riječ koja je bolja od dvosložene jer je kraća, i više pomaže na tvom duhovnom putu. Ta riječ je npr. Bog ili ljubav. Izaberi koju god želiš, ili neku drugu. Pazi da ima samo jedan slog. Tu riječ učvrsti u svojem srcu da je -uvijek s tobom, pa došlo što mu drago.
______________
Zbog Božje ljubavi stoga budi oprezan u tom poslu i nikada ne napreži svoj duh ili maštu jer zaista nećeš uspjeti tim putem. Ostavi te sile na miru.
______________
U svjetlu kontemplacije sve što nas rastavlja od Boga, ma kako bilo neznatno, čini se kao mučno zlo i otima nam unutarnji mir...Mislim da te Bog može poučiti iskustvenom spoznajom bolje nego što ja mogu riječima.
Najbolje je kad je ta riječ potpuno unutarnja bez određene misli ili pravoga glasa. Sve je podjednako istinito s malenom riječju Bog. Uroni u duhovnu stvarnost onoga što izgovaraš, a opet bez točnih pojmova o Božjim djelima...
Neka ti ta mala riječ predoči Boga u svoj njegovoj punini i ništa drugo do Božje punine. Neka ništa drugo osim Boga ne ovlada tvojim duhom i srcem.
______________
Ta će riječ biti tvoja obrana u sukobu i miru. Upotrijebi je da utreš put oblaku tame iznad tebe i da svladaš svu rastresenost povjerivši je oblaku zaborava ispred sebe. Pa kada bi neka misao nastavila tebi dosađivati tražeći da sazna što radiš, odgovori tom jednom riječju. Ako tvoj um započne mudrovati o značenju i pojmovnom značenju te male riječi, sjeti se da njena vrijednost leži u jednostavnosti. Radi to i uvjeravam te da će te misli iščeznuti. Zašto? Zato što si h odbio razvijati umovanjem.
_______________
Upravo kao što oblak neznanja leži između tebe i tvoga Boga, isto tako moraš stvoriti oblak zaborava ispred sebe i svega stvorenoga. Možda će te oblak neznanja ostaviti s osjećajem da si udaljen od Boga. Ali ne, ako je pravi, jedino odsutnost oblaka zaborava drži te sada udaljenim od njega. Svaki put kad kažem "sva stvorenja", ne mislim samo na svaku stvorenu stvar, nego također na sve događaje i aktivnosti. Ne pravim iznimke. Ne trebaš se baviti nikakvim stvorenjem bilo zemaljskim ili božanskim, niti njihovim prilikama ili poslovima bili ono dobri ili loši. Da kažemo ukratko, za vrijeme tog posla sve ih moraš propustiti ispod oblaka zaborava. Jer, iako je u neko doba i u nekim prilikama potrebno i korisno zadržavati se u pojedinom stanju i djelatnosti ljudi i stvari, za vrijeme ovog posla to je skoro beskorisno... Ja ti kažem, sve čime se baviš za vrijeme tog čina postaje zapreka sjedinjenju s Bogom. Jer, ako ti je duh pomućen tim stvarima, nema mjesta za njega.
______________
Važno je znati da u životu duše nikad ne smijemo svoje osobno iskustvo (ili manjak njega) uzeti kao mjerilo za svakog drugoga.
_______________
Kad bi se tebi učinilo da način molitve opisan u ovoj knjizi ne odgovara tvojoj duhovnosti ili temperamentu, osjećaj se potpuno slobodnim da ga napustiš i s pametnim savjetom potraži drugi u punom povjerenju...
Zaista ne želim svjetovna naklapanja, niti da se domognu ove knjige laskavci i cjepidlake, brbljavci i nametljivci ili naprosto obrazovani ili neobrazovani znatiželjnici. Nikad nisam namjeravao za takve pisati i ne želim da oni čuju za to. Ne sumnjam da nisu neki od njih dobri ljudi, možda gorljivi u aktivnom životu, ali ta knjiga ne odgovara njihovim potrebama.
_______________
Po nekim znakovima čovjek može zaključiti nagovara li ga ili ne nagovara Bog na kontemplaciju.
Ako mu savjest ne da mira u vanjskom ili nutarnjem životu dokle god se ne lati svog glavnog zanimanja - te skrovite ljubavi usredotočene na oblak neznanja - onda je to znak da ga Bog zove na taj posao. No, ako ti znakovi nedostaju, uvjeravam te da nije za taj posao...
Jedan od najočitijih i najsigurnijih znakova po kojima netko može razaznati je li pozvan na taj posao, jest osvjedočenje koje otkriva o sebi kad je opet pronašao izgubljeni dar milosti...Bog svojim svemilosrdnimočima ne gleda što si ili što si bio u prošlosti, nego što želiš biti.
Moj dragi prijatelju! Sada se opraštam od tebe Božjim i svojim blagoslovom. Neka ti Bog dade i svima koji ga zaista ljuba pravi mir, mudar savjet i svoju istinsku radost duše u punini milosti. Amen.
U nastavku...
II. Knjiga povjerljivih savjeta
Moj dragi prijatelju u Bogu! Ova je knjiga za tebe osobno, a ne općenito za javnost, jer namjeravam raspravljati o tvom nutarnjem kontemplativnom zbivanju kako ga osobno shvaćam. Kad bih pisao za svakoga, trebao bih govoriti općenito, a budući da pišem za samog tebe, usredotočit ću se isključivo na ono što mislim da je sada posve korisno tebi osobno. Ako bi tko drugi bio u sličnom stanju tvoje duše i htio se koristiti ovom knjigom, tim bolje. Bit će oduševljen. No, sada imam upravo tebe na umu i tvoj duševni život, onako kako ga shvaćam. Pa tako, tebi (i drugima poput tebe) upućujem slijedeće stranice.
Kada se povlačiš u molitvenu samoću, izbaci iz svog uma sve što radiš ili namjeravaš raditi. Odbaci sve misli, bile one dobre ili loše. Ne moli riječima, osim ako nisi time zaista privučen; ili ako moliš riječima, ne obraćaj pažnju na njih, bilo da ih je mnogo ili malo. Ne važi njih niti njihovo značenje. Ne misli o tome kakvu molitvu upotrebljavaš jer nije važno jesu li to službene bogoštovne molitve, psalmi, himni ili hvalospjevi, jesu li posebne ili opće nakane, oblikuješ li ih u duši mislima ili ih izražavaš glasno riječima...poštuj samo jednostavnu spoznaju da on jest kao što jest...Tada će biti kao da sve tvoje biće izvikuje Bogu i kazuje: "Ono što jesam, pružam ti, o Bože, bez promatranja ikoje kakvoće tvoga bića; znam jedino da ti jesi, takav i nikakav više."
Neka to mirno neznanje (tama) bude cio tvoj duh i ako tvoje zrcalo.
Ništa nije sada važnije od ovoga da ti sada pružiš Bogu u radosnoj ljubavi tu tamnu spoznaju svojeg čistog bitka, tako da te Bog (može sa svojom milošću privući k sebi i tebi) u nutrini sjediniti sa sobom, tvoj bitak s njegovim bitkom...
Nastavljaš li dalje u razmatranju dok ne dopireš do temelja spoznaje, naći ćeš se u temelju svog bitka u čistom spoznanju i gledanju svoga bitka bez slika. Pritom se može tvoj vlastiti bitak nazvati "prvencem"...
Ti dakle vidiš svoj goli bitak kao bitan temelj svih tvojih drugih razvojnih mogućnosti. Sve one ovise o tome. I tako si dospio do točke gdje ti ništa ne koristi bavit se pojedinim tvojim sposobnostima i na njih usmjeravati dalje svoju pozornost...
Odsada dostaje Boga u najvećoj mjeri slaviti svojim čistim nepodijeljenim bitkom. Ponudi mu samo svoje prve plodove, svoje prvence, svoj čisti goli bitak. (To je beskrajna žrtva za tebe i sve ljude.) Ljubav ne traži ništa drugo. Zadrži tu spoznaju svog bitka slobodnom od svih misli o njegovim svojstvima. Isprazni svoju svijest od svih pojedinosti svoga bitka i bitka svih drugih stvorenja. Takve misli ne odgovaraju sada više tvojim potrebama. One ne potiču tvoj rast niti uvode druge bliže k savršenstvu. Pusti ih, one ti ne mogu pomoći. Sada ti dostaje tamna, opća spoznaja svog vlastitog bitka u nepodijeljenu srcu. Ona te pušta da rasteš i dovodi te u potpunu čovječnost bliže savršenosti. Vjeruj mi, ova je vježba bolja od uzvišenih misli...
Došao si sada dotle da tvoj rast zahtijeva od tvog razuma da se baviš više razmišljanjem o mnogostrukom i raznovrsnom izražavanju tvog bića. Prije su ti pomagale ove vježbe da spoznaš Boga. One su ispunjavale tvoje srce ugodnom, radosnom naklonošću prema Bogu i duhovnim stvarima i davale ti najviši duhovni uvid. Sada je došlo vrijeme da se potrudiš biti stalno u najdubljoj srži svoje duše da bi Bogu ponudio tamnu spoznaju svog bitka kao prvenac...
Ova vježba ne predstavlja zapreku dnevnom poslu. Ti ćeš obavljati svoj dnevni posao i istovremeno svu svoju pozornost upraviti na tamnu spoznaju svog vlastitog bitka koji je sjedinjen s Božjim bitkom. Ti ćeš jesti, piti, spavati, bdjeti, ići, dolaziti, govoriti, slušati i ustajati, ti ćeš klečati, trčati, jahati, raditi i mirovati...
(Vježba dovodi dalje: Onaj koji gleda i onaj kojeg se gleda postaju jedno.)
Kad ti konačno pođe za rukom zaboraviti sva stvorenja i sve što se njih tiče, još će uvijek jasno i neskriveno između tebe i tvog Boga stajati iskustvo i spoznaja tvog vlastitog bitka. Vjeruj mi, tvoja ljubav neće bit savršena tako dugo dok i to ne prevladaš...
(Gledanje u svoj goli bitak ima još i viši stupanj)
Ako pri vježbanju primijetiš da još nisi spoznao i iskusio Boga nego prvo tek svoj vlastiti bitak, zatraži svim snagama svog srca da potoneš potpuno u Božji bitak i da ti ništa drugo ne preostane do duboke želje potpuno zaboraviti oskudnu spoznaju i opažanje koji iskrivljuju temelj tvojeg vlastitog tamnog bitka...
(Ovo je mjesto od najvećeg značenja. Ono predstavlja prijelaz u iskustvo jedinstva i praznine. U stvari se pisac mora, kao i svi kršćanski mistici sada osigurati da se ne izbriše ontološka razlika između Stvoritelja i stvorenja, ali oba navedena mjesta mogu djelovati samo kao potrebiti književni ukrasi.)
Ne zaboravi nikada razliku između njega i sebe. On je tvoj bitak, ali ti nisi njegov. (...) On je svoj vlastiti bitak i bitak svega stvorenoga. Stoga je on posve drugačiji, jedinstven i različit od svega što je stvoreno. Upravo zato je on Jedan u svemu, a sve stvoreno je jedno u njemu...
(On je onaj posve drugačiji kako to kaže svaki mistik. Ali svaki mistik spoznaje na kraju "i ja sam to", jer iz iskustva jedinstva i ne može govoriti drugačije. Pisac tada upućuje na poteškoće koje ima svatko, kad izostane spoznaja samog sebe. Opet se tu radi o "umiranju svoga ja". Već sam često rekao: umiranje svoga ja je pretpostavka svakog iskustva Boga. Ne bih želio ponavljati što sam u prethodnom predavanju izlagao. To je zapravo korak u mistiku koji nema ništa zajedničko s mrtvljenjem i askezom, nego sa spoznajom s onu stranu naših racionalnih i osjetilnih sposobnosti. Poteškoće koje se pojavljuju pri prekoračenju tog praga pokazu se u sljedećem tekstu.)
Sav teret i sva bol svijeta zajedno čine se neznatnima u usporedbi s tim; tada sam sebi postaješ križ. No to je put k našem Gospodinu i najdublji sadržaj njegovih riječi: "Uzmi svoj križ na sebe" - taj bolni križ vlastitog bitka da bi me kasnije, "mogao slijediti u slavu" ili do "vrhunca savršenosti". Čuj što obećava: "Tamo ću mu dati da kuša u neizrecivu iskustvu mog božanskog života slasti moje ljubavi." Vidiš li, dakle, da je potrebno nositi bolni križ svog vlastitog bitka. Samo to će te pripremiti na iskustvo Boga koje nadilazi svako iskustvo, Boga kakav jest i na sjedinjenje s njim u ljubavi u kojoj sve izgara...
Gdje god da si, što god da činiš i kako god da to pokušavaš, osnovna spoznaja tvog golog bitka stoji između tebe i tvoga Boga. Naravno, Bog se može katkada umiješati i usrećiti te površnim iskustvima svojeg bitka. Bez obzira na te trenutke, ispunit će tamna spoznaja tvog vlastitog golog bitka tvoju svijest i kao zid stajati između tebe i Boga. Slično je bilo na početku ove vježbe kad je pozornost usmjerena na pojedinosti tvog bitka stajala kao zid pred direktnom spoznajom tvog bitka. Ubrzo ćeš osjetiti kako su teško i bolni tereti tvog vlastitog bitka. Neka ti Isus u tim časovima bude na pomoć, trebat ćeš je neophodno...
Na početku sam kazao: zaboravi sve i gledaj samo u bezobličnu tamu svog golog bitka. Moja je namjera ipak da te dovedem do te točko gdje ćeš sam sebe napustiti i kušati još samo Božji bitak. Ovo najdublje iskustvo imao sam u vidu kad sam ti na početku rekao: Bog je tvoj bitak. Tada je još bilo prerano od tebe očekivati da bi bez prijelaza mogao unići u tu visoku sferu gledanja Božjeg bitka. Tako sam te vodio stepenicu po stepenicu dalje.
U prvom redu sam ti savjetovao da u otkritom gledanju svoga bitka bez slika počivaš sve dok ti po izdržljivu duhovnom trudu vježba utonuća ne postane lakom. Znao sam da će te ona pripremiti za unutranje spoznavanje božanskog bitka. Najvažnije je u vježbi to da u tebi raste čežnja koja sve zahvaća, traženje da spoznaš Boga i ništa drugo. Rekao sam, doduše, na početku: uvij spoznaju Boga zajedno sa spoznajom svog vlastitog bitka. No tada si bio još duhovno neuvježban i nerazvijen. Nadam se da će ti po strpljivu vježbanju s vremenom biti sve lakše dok konačno ne budeš sposoban da samu svoju svijest oslobodiš od osnovnih spoznaja svoga vlastitog bitka i tada, na tebi dotad nepoznat način, potpuno spoznaš kako Bog, takav kakav je sam u sebi, tebe obuhvaća pun ljubavi...
Pa tako te nukam: idi radije za spoznajom nego za znanjem. Zbog oholosti znanje može često prevariti, no ta skladna, vjerna ljubav neće te razočarati. Znanje je sklono da pobudi taštinu, dok ljubav gradi, oblikuje. Znanje je puno muke, a ljubav odmara...
Ipak možeš upitati: "Odmor?...Sve što osjećam je napor i napor, ne odmor... Borba i patnja salijeću me svuda. Kako se može govoriti o odmoru? Ako je to odmor, mislim da je to prilično čudan odmor. Moj je odgovor jednostavan. Taj ti se posao čini mučnim jer nisi navikao na njega. Da si se ti privikao njemu i da uvidiš njegovu vrijednost, ne bi dragovoljno odustao ti privikao njemu i da uvidiš njegovu vrijednost, ne bi dragovoljno odustao za sve tvarne radosti i sav odmor u svijetu. Da, znam da je mučan i naporan. A ipak zovem ga odmorom, jer tvoj duh počiva u slobodi od sumnje i tjeskobe...
Pa tako ustaj u njemu u poniznosti i velikoj želji, jer je to posao koji započinje tu na zemlji, ali nastavit će se bez kraja u vječnosti. Molim se da svemoćni Isus donese tebi radost i onima koje je otkupio svojom predragocjenom krvlju za tu slavu. Amen.
III. Izreke Otaca
*** Jednom je stari otac Antun sjedio u pustinji mrzovoljno raspoložen i s tmurnim mislima. Govorio je Bogu: "Gospodine, želim biti spašen, ali mi moje misli to ne dopuštaju. Što mi je činiti u ovoj nevolji? Kako mogu postići spasenje!? Doskora se podigne, iziđe van i ugleda jednoga sebi slična. Sjedio je i radio, zatim je nakon rada molio. Ponovno je sjeo i pleo konop te se opet ustao i molio. I gle, to je bio anđeo Gospodnji koji je poslan da ga pouči i dadne mu sigurnost. Čuo je anđela kako govori: "Čini tako i spasit ćeš se." Kad je Antun to čuo, bio je ispunjen velikom radošću i hrabrošću. Tako radeći našao je spas.
*** Opat Antun je govorio: "Devi je potrebno samo malo hrane. Ona je čuva u sebi dok ne dođe u svoju štalu; onda je ponovno dovodi u usta i iznova preživa sve dok ne prodre u njene kosti i njeno meso. Konj, međutim, treba puno hrane, stalno jede i odmah gubi što je pojeo. Prema tome: ne budimo kao konj, tj. ne ponavljajmo stalno Božju riječ ne ostvarujući je! Uzmimo za primjer devu i ponavljajmo svaku riječ Svetog pisma te je čuvajmo u sebi dok je ne ostvarimo.
*** Pripovijeda opet Ivan: "Jednom smo zgodom došli iz Sirije opatu Poimenu i htjeli smo ga pitati o tvrdoći srca. No starac nije znao grčki, a nije bilo ni tumača. Kako je starac opazio našu zbunjenost, počeo je govoriti grčkim jezikom:
"Narav je vode u tome da je mekana, a kamen je po svojoj naravi tvrd, ali posuda koja visi iznad kamena pušta da kap po kap pada na kamen pa ga dube. Tako je i riječ Božja mekana, a naše srce tvrdo. A ako jedan čovjek često sluša riječ Božju, onda mu se srce otvara za Božji stah."
*** Otac Poizmen reče: Sjedio sam jednom s braćom kod oca Makarija. Pitao sam ga: "Oče moj, što može učiniti redovnik da postigne život?" Starac odgovori: "U svom djetinjstvu, kad sam bio kod svoga oca, opazio sam da su starije žene i mlade djevojke držale nešto u ustima, neku vrstu gume koju su žvakale da im pljuvačka postane slatka i da otjeraju neugodan miris iz svojih usta da bi osvježile i protkale svoju jetru i cijelu utrobu. Ako jedna takva materijalna stvar donosi toliku slatkoću onima koje je žvaču, koliko će više hrana života, zdenac spasenja, izvor žive vode, slatkoća svih slatkoća, naš Gospodin Isus Krist, njegovo uzvišeno i blagoslovljeno Ime, ako ga u svojim ustima osjećamo, učiniti da odstupe demoni. Ako ovo ime preživamo i stalno žvačemo, vođa duše i tijela rasvjetljuje naš razum, tjera sve zle misli iz neumrle duše i objavljuje joj nebeske stvari. A prije svih stvari objavljuje njega koji je na nebu, našega Gospodina Isusa Krista, Kralja kraljeva, Gospodara (Otk 17,14). To je nagrada svima koji ga iz sveg srca traže."
*** Kad se probudiš od sna, otvori odmah svoja usta, slavi Boga i zapjevaj pjesme i psalme. Prvi posao kojim se duh ujutro bavi traje i dalje, kao što mlinski kamen cijeli dan melje ono što mu se dadne, bilo pšenicu bilo korov. Zato budi ti prvi koji će ubaciti pšenicu u svoj mlin prije nego što tvoj neprijatelj ubaci korov.
IV. Ivan Kasijan: Razgovori o molitvi (Collationes)
Otac Izak o molitvi
Cilj i stožer monaškoga života i znak savršenog srca jest molitva bez prestanka. Samo na taj način može se - iako uvijek samo u granicama ljudske slabosti - smiriti duh i sačuvati čistoa srca.
Da bismo naučili molitvu bez prestanaka obavljamo stoga djela askeze i bez prestanka se trudimo oko skrušenosti srca. Između molitve i askeze postoji, naime, neprekinuta uzajamna povezanost...
Nastojanje oko kreposti može se usporediti sa gradnjom tornja. Molitva bi u tom slučaju bila vrh tornja ( ili pojašnjeno na primjeru svoda: zaglavni kamen): ono što sjedinjuje sve kreposti.
Bez kreposti se ne dolazi do kontemplativne molitve, jer su kreposti temelj molitve. S druge strane, ne može se gradnja kreposti usavršiti bez neprestane molitve. Molitva i kreposti su uzajamno uvjetovani...
*** Čistim srcem, kako to molitva zahtjeva, možemo moliti samo:
- ako smo slobodni od svakoga mogućeg djelovanja koje sputava našu pozornost;
- ako izbjegavamo sve glupo i nepotrebne razgovore, posebice razgovore o drugima;
- ako se držimo daleko od srdžbe i zbunjujuće ožalošćenosti naše duše;
- ako iz korijena iščupamo svaku pohlepu za zadovoljavanjem naših sebični potreba, a prije svega pohlepu za posjedovanjem.
Te i slične opačine (strasti) treba najprije iskorijeniti da bi temelj duše bio čist i jasan. Tada treba postaviti postojan temelj poniznosti koji može nositi toranj do neba. Tek tada se može izgraditi duhovna zgrada kreposti.
*** Mi moramo odviknuti naš duh od rastresenosti: samo se tada može on korak po korak uzdizati k duhovnom motrenju, kontemplaciji.
Ono što učini dojam na naš duh prije molitve, ponovno izranja u molitvi. Zato moramo još prije molitve pripraviti ono duhovno stanje koje želimo imati u molitvi. Unutarnje raspoloženje u kojem smo bili prije molitve, obilježit će, također, i molitvu.
Kad kleknemo na molitvu, sve ono što smo kratko prije osjećali, govorili ili činili, snažno će opet oživjeti. Zavisno od našega prijašnjeg duševnog raspoloženja, bit ćemo srditi ili deprimirani...
Moramo već prije izbaciti iz svoga srca ono s čime ne želimo biti opterećeni za vrijeme molitve. Tek tada će nam uspjeti ono što apostol spominje: "MOLITE BEZ PRESTANKA" (1 Sol 5,17), i: "Svagdje uzdižite čiste ruke bez srdžbe i svađe" (1 Tim 2,8).
*** Naš otkupitelj se molio svome Ocu za svoje učenike: "Da u njima bude ljubav kojom si me ljubio i da ja budem u njima" (Iv 17,26). Također i ovo: "Da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno...(Iv 17,21) Ova molitva se na nama ostvaruje kad savršena ljubav Božja s kojom "je on prije ljubio nas" (1Iv 4,10), zahvati i osjećanje našega srca. Vjerujemo da on nije uzalud molio. Po čemu možemo prepoznati da je tako? Ako sva naša ljubav, naša čežnja, trud, traženje, mišljenje, sveukupni naš život, naš govor i disanje postane Bog, tada će naše srce i naš duh biti prožeti onim jedinstvom u kojem su Otac sa Sinom i Sin s Ocem"...Konačni cilj svega savršenstva jest: uzdići k uzvišenim visinama duhovnih stvarnosti naše srce oslobođeno od svake teške i prigušene sebične zatvorenosti, sve dokle dok svako razmišljanje i svaka težnja, da svaki otkucaj srce ne postane jedina i stalna molitva.
*** Germanus: Dok to sve slušamo, mi smo kao slomljeni. Ta kako možemo dospjeti do tog vrhunca molitve? Mislimo da se svaki zanat i svako umijeće mora najprije izučiti. Šegrt mora započeti sa sasvim jednostavnim vježbama prije nego što postane učitelj...Jer kako će, primjerice, učenik moći čitati i najjednostavnije povezane slogove ako nije prije marljivo naučio znakove za pojedina slova. Žarko želimo, ako je moguće da nam rekneš postoji li takvo nešto kao metoda po kojoj možemo primiti Boga u svoje srce u njemu ga zauvijek zadržati. Mi smo vječno rastresena i razbijena bića. I kad se sebi ponovno vratimo, morali bismo imati odmah pri ruci takvo nešto kao stalnu molitvenu formulu...Budući da mi ne poznajemo takvu formulu, naš duh stalno spriječen i luta te biva kao opijen bacan tamo i ovamo...
*** Otac Izak: Način kako vi o tom pitanju oštroumno razmišljate, znak je koliko ste vi već blizu čistoći srca. Nitko ne može takva pitanja postavljati, a kamo li odgovore dokučiti, ako nije brižno i ustrajno o tome razmišljao. To su duboka pitanja i samo strogo odgojeni život dostiže prag čistoće srca i kuca na njezina vrata...
***
Vi ste zgodno usporedili umijeće da se bude s Bogom jedno s pučkom školom. Djeca mogu, naime, prvo predavanje o slovima samo onda razumjeti, ako im se pred oči stave modeli slova koje oni onda mogu gledati i prepisivati dok se ne naviknu znakove samostalno pisati.
To isto vrijedi za duhovni život. Ja vam želim dati temelj - model molitve. Na tu molitvu upravljate neprestano svoj pogled, s njom sjedinite svoj duh i vježbajte je neprekidno. Tada se možete uzdići k višem gledanju. Vidite, to je model koji želim staviti pred vas, molitvenu formulu koju tražite. Onaj tko želi stalno živjeti u Božjim mislima i u Božjoj nazočnosti mora se naviknuti da o toj molitvenoj formulu stalno premišlja tako da je u srcu i glavi stalno amo i tamo pokreće. Tako istjeruje i mnoštvo svojih drugih misli. To znači: ta se molitvena formula ne može ni na koji drugi način produbljivati, nego samo ako se čovjek unutra oslobodi od stalnoga mišljenja na brige i žalosti. Tu smo molitvenu formulu primili od nekoliko monaha koji su živjeli u generaciji prvih otaca. Mi je, također, predajemo samo sasvim malom broju na znanje, takovima koji uistinu za tim žeđaju. Da biste živjeli u neprestanim Božjim mislima i u stalnoj Božjoj nazočnosti, neka vam posluži sljedeća molitva:
"Bože, u pomoć mi priteci,
Gospodine, pohiti da mi pomogneš!"
(Deus, in adiutorium meum intende. Domine, ad adiuvandum me festina.) (ps 70,2)
Iz cijelog blaga Svetoga pisma taj stih je promišljeno izabran. Odgovara svim raspoloženjima, osjećajima i afektima koje čovjek po naravi ima. Uspješnim se pokazuje u svim prilikama i slučajevima. Protiv svih opasnosti se može Boga s tim dozivati. Tko s ovim retkom moli pokazuje se ponizan, pobožan, budan, brižan i pun poštovanja; razmišlja o svojim vlastitim slabostima, a u isto vrijeme s povjerenjem da će biti uslišan i sasvim čvrsto vjerujući da je uvijek i u svako vrijeme pod zaštitom jer, tko neprestano svoga zaštitnika zove za pomoć, uvjeren je da je on uvijek tu.
Ovaj stih je prožet nagnućem i žarkom ljubavlju; on je vapaj srca koje se osjeća ugroženo usred neprijateljskih sila od kojih se bez pomoći Branitelja ne može osloboditi...ovaj mali redak ne trpi da netko sumnja u sredstva spasenja, ako je pogođen klonulošću srca ili duševnim strahovima ili se nalazi u tjeskobnoj žalosti ili depresivnom raspoloženju.
Ukratko: Svima i u svim prilikama ovaj molitveni stih je koristan, dapače potreban...Kao ljudi mi smo slabi i bez Božje pomoći ni u kojem slučaju ne možemo opstati.
Pogledajmo to konkretno: Kad me obuzme pohlepa za jelom i pićem...trebam moliti: O, Bože, u pomoć mi priteci...
- Kad u određeno vrijeme idem na objed, a jelo mi se gadi..
- U kušnji da uzmem hranu prije određenog vremena...
- Kad bih radi kroćenja seksualnog nagona trebao postiti, a ne mogu...
- Kad bih trebao obavljati duhovno čitanje, a boli me glava...
- Kad ne mogu spavati...
- U borbi s kušnjama...
- Kad me obuzme srdžba, pohlepa za novcem i žalost...
- Kad me, u neraspoloženju, zahvati častohleplje i oholost...
U tom malom stihu trebamo živjeti moleći: Ako nas pogodi nesreća, da se od nje oslobodimo, Kad smo sretni, da se tada ne uzoholimo. Da, bez prekida promišljaj ovaj stih u svome srcu! Pjevaj ga u sebi ako radiš ili obavljaš neku dužnost ili se nalaziš na putovanju. Moli ga u snu i kod jela, da, štoviše, ako neko izvjesno mjesto tražiš! Ljuljaj ovaj stih (kao dijete) u svom srcu, tada će ti postati blagoslovljena molitva. Bit ćeš očuvan ne samo od navala demonskih, nego ćeš se također očistiti od svih opačina, da, bit ćeš doveden do gledanja nebeskih tajna i dospjeti ćeš do neizrecivog molitvenog žara, što su samo rijetki iskusili. Vježbaj taj mali stih kad ideš spavati. Ako si tu molitvu konačno tako produbio tada i dalje moliš i u snu. Ona će ti postati drugom naravi. Kad se probudiš, onda si opet ponovno prije svih drugih misli u toj molitvi. Ona te navodi da kod ustajanja prigneš svoja koljena pred Bogom i prati te kroz cijeli dan što god učinio. Ureži taj stih na prag i vrata svojih usta, napiši ga na zidove svoje kuće, ugraviraj ga u svoje srce, tako da ga pjevaš kad pođeš na motivu i kada se opet vraćaš i ideš dnevnom poslu da zaradiš svoje izdržavanje. Čini tako te će taj stih postati tvoja u nebo vapijuća i neprestana molitva.
Neka ta mala molitva bude tvom duhu stalno nazočna, dok ti duh njezinim stalnim i neprekinutim ponavljanjem ne pripravi toliko snage da očisti tvoju glavu od svih nevrijednih drugih misli. Tada duh biva zahvaćen strogim siromaštvom toga maloga stiha te dospijeva u blaženstvo koje je obećano u prvom blaženstvu: "Blago siromasima u duhu, jer njihovo je kraljestvo nebesko" (Mt 5,3). Tko je na taj način postao siromašan, ispunja proročku riječ: "Neka siromah i ubog hvale ime tvoje" (Ps 74,21). "Bijedan sam ja i nevoljan, al Jahve se brine za me" (ps 40,18) (C X. 10)
*** Germanus: Kako možemo taj kratki stih psalma, koji nas učiš stalno moliti? Čim svratimo pozornost na bilo koji dio psalma naš duh, a da toga nismo svjesni, neopazice leti k nekom drugom tekstu. I ako tada počne taj tekst razmatrati ne dolazi ni kod njega u dubinu, jer ga već kratko iza toga privlači neko drugo svetopisansko mjesto. Zatim od toga ide ponovno k nekom drugom. Tako "okolo meditira" i naš duh kruži od psalma do psalma, od evanđeoskog teksta k nekom apostolskom čitanju, od njega k proročkom tekstu - i tako dalje. Ništa ne dovede do kraja, od svega samo malo srkne, sve samo površno dotakne, ništa ne učini istinski svojim. Tako nemirni duh tetura i za vrijeme same službe Božje tamo i ovamo kao da je opijen. Sve se događa sasvim slučajno, po miloj volji. Kako možemo to promijeniti i postati gospodari svojih misli? (C X. 12-13).
***Opat Izak: Vjerujem da smo o tome već govorili. Ali želim još jedanput sve ukratko sažeti. Tri stvari čine da nestalni duh bude čvrst i stalan: noćna bdijenja, meditacija i molitva. Ako se duša oko toga stalno brine, postat će s vremenom nepokolebljivo čvrsta. Svakako pod jednim uvjetom: sve nemire i brige svagdanjega života mora izbiti iz glave, i mora neumorno raditi, ali ne da ugađa pohlepi za novcem, nego da služi zajednici. samo tako možemo ispuniti Apostolovu zapovijed: "Bez prestanka molite!" (1 Sol. 5,17). Tko moli samo onda kad kleči (tj. kod službe Božje ili u određeno vrijeme za molitvu) taj moli vrlo malo. A uopće ne moli tko - iako kleči rastresenog srca lunja okolo bilo kuda. I neka bude još jedanput rečeno: kako molimo, zavisi od toga u kavom smo se stanju nalazili prije molitve. Jer ovo je sudbonosan zakon: Naš unutarnji čovjek je za vrijeme molitve predisponiran prijašnjem stanjem. Tako ga misli s kojima je bio zabavljen prije molitvenoga vremena u samoj molitvi ili uzdižu k nebesima ili ga spuštaju k zemlji. (C X. 14).
V. John A. McGuckin: Knjiga mističnih poglavlja
Kao što snijeg ne može pustiti plamen,
niti voda dati vatru ili smokva roditi na trnju,
tako ni tvoje srce ne može biti slobodno
od opterećujućih misli, riječi i djela
dok se iznutra ne pročisti.
A kako dolazi to pročišćenje?
Stalno održavaj pažnju u srcu
prakticirajući usto Isusovu molitvu
(Gospodine Isuse Kriste, smiluj mi se);
trudi se da zadobiješ poniznost i utihnuće duše
i uvijek daji sve od sebe na svom putu.
niti voda dati vatru ili smokva roditi na trnju,
tako ni tvoje srce ne može biti slobodno
od opterećujućih misli, riječi i djela
dok se iznutra ne pročisti.
A kako dolazi to pročišćenje?
Stalno održavaj pažnju u srcu
prakticirajući usto Isusovu molitvu
(Gospodine Isuse Kriste, smiluj mi se);
trudi se da zadobiješ poniznost i utihnuće duše
i uvijek daji sve od sebe na svom putu.
- Hesihije
Ako zaista želiš pronaći mir i spokoj i neprekidnu pažnju na srcu, poveži Isusovu molitvu sa svojim disanjem, i za nekoliko ćeš dana vidjeti kako se to može postići.
Hesihije
Blago onom kom je Isusovo ime neprestano na umu i na usnama zazivajuć da u svom srcu bez prestanka,
kao što zrak bez prestanka kruži tijelom,
ili kao što se plamen svijeće stalno hrani voskom.
Sunce, prolazeći nad zemljom, donosi joj dan;
tako i sveto i časno Ime Gospodina Isusa
donosi mnoštvo mističnih uvida duši,
sjajući neprestano u njoj poput sunca.
Hesihije
Dobro se čuvaj;
ne dopusti da te išta vanjsko uznemiruje.
Nemirne misli
mogu se smiriti pomoću tihovanja (tišinom).
Ali nastaviš li ih sokoliti i podsticati
počet će te terorizirati
i mogu iznerediti cijeli tvoj život.
Kad jednom preuzmu kontrolu
teško je dušu izbaviti iz toga,
kao što je teško zaliječiti ranu
koju ne možemo prestati češati
Abba Filemon
________________________________
Kad započinješ s molitvom:
srce uzdigni visoko a oči spusti dolje;
usredotoči se na najskrovitije mjesto svoje duše
i tu se moli u tajnosti svom nebeskom Ocu.
Afrata Perzijski
________________________________
Prije nego započneš s molitvom
oprosti svima koji su te povrijedili.
Samo će tada tvoja molitva moći uzaći
u prisutnost Boga. Ako nisi oprostio,
tvoja će molitva jednostavno ostati na zemlji.
Afrata Perzijski
___________________________________
kao što zrak bez prestanka kruži tijelom,
ili kao što se plamen svijeće stalno hrani voskom.
Sunce, prolazeći nad zemljom, donosi joj dan;
tako i sveto i časno Ime Gospodina Isusa
donosi mnoštvo mističnih uvida duši,
sjajući neprestano u njoj poput sunca.
Hesihije
Dobro se čuvaj;
ne dopusti da te išta vanjsko uznemiruje.
Nemirne misli
mogu se smiriti pomoću tihovanja (tišinom).
Ali nastaviš li ih sokoliti i podsticati
počet će te terorizirati
i mogu iznerediti cijeli tvoj život.
Kad jednom preuzmu kontrolu
teško je dušu izbaviti iz toga,
kao što je teško zaliječiti ranu
koju ne možemo prestati češati
Abba Filemon
________________________________
Kad započinješ s molitvom:
srce uzdigni visoko a oči spusti dolje;
usredotoči se na najskrovitije mjesto svoje duše
i tu se moli u tajnosti svom nebeskom Ocu.
Afrata Perzijski
________________________________
Prije nego započneš s molitvom
oprosti svima koji su te povrijedili.
Samo će tada tvoja molitva moći uzaći
u prisutnost Boga. Ako nisi oprostio,
tvoja će molitva jednostavno ostati na zemlji.
Afrata Perzijski
___________________________________
Ako si umoran i izneuren
od rada za svoga Boga,
stavi glavu u njegovo krilo i odmori se.
Naslon se na njegove grudi (Iv 13,23),
udahni miomirisni duh Života
i pusti ga da prožme tvoje biće.
Odmaraj se u Njemu,
jer On je okrepljujuća trpeza (ps 23,5)
koja ti nudi hranu nebeskog Oca.
Ivan iz Dalyuthae
od rada za svoga Boga,
stavi glavu u njegovo krilo i odmori se.
Naslon se na njegove grudi (Iv 13,23),
udahni miomirisni duh Života
i pusti ga da prožme tvoje biće.
Odmaraj se u Njemu,
jer On je okrepljujuća trpeza (ps 23,5)
koja ti nudi hranu nebeskog Oca.
Ivan iz Dalyuthae
Kada moliš ne daj da te moć pamćenja
uznemirava događajima iz prošlosti;
nek te mjesto toga stalno podsjeća u čijoj prisutnosti stojiš.
Jer um je po prirodi takav
da mu lako naviru sjećanja za vrijeme molitve.
Evagrije Pontski
__________________________________
Onaj tko želi postići istinsku molitvu
mora se osloboditi ne samo bijesa i požude,
nego i svih utisaka u svom umu.
Evagrije Pontski
______________________________
Kada ti se duh, u svojoj dubokoj čežnji za Bogom,
počne odvajati od svega tjelesnog,
napuštajući sve misli koje svoj izvor imaju u
osjetilnom opažanju, sjećanju ili karakteru,
istovremeno postajući sve više i više ispunjen
osjećajem radosti i zahvalnosti,
tada znaj da si se približio granicama molitve.
Evagrije Pontski
_________________________________
Ako želiš imati pravu molitvu,
onda ćeš je naći jedino u sabranosti.
Ništa nije važnije za molitvu od sabranosti.
Učini sve što možeš da je stekneš.
Evagrije Pontski
__________________________________
Ako ti um luta zaustavit ćeš ga
čitanjem, bdijenjem i molitvom.
Vatru požude gasi
post, fiziči rad i samotništo.
Da bi se oslobodio uznemirenosti
sjedni i čitaj naglas psalme
i budi blag i milostiv prema svima.
Ali budeš li to provodio
nepravovremeno i pretjerujući
to će ti prouzročiti više štete nego koristi.
Evagrije Pontski
__________________________________
Ako si teolog, poznavat ćeš istinsku molitvu,
ako poznaješ istinsku molitvu, tada si teolog.
Evagrije Pontski
________________________________
Nećeš moći poučiti čistu molitvu
dokle god te zaokupljaju svjetski poslovi
i stalno opterećuju brige,
jer molitva se sastoji u napuštanju svih misli.
Evagrije Pontski
uznemirava događajima iz prošlosti;
nek te mjesto toga stalno podsjeća u čijoj prisutnosti stojiš.
Jer um je po prirodi takav
da mu lako naviru sjećanja za vrijeme molitve.
Evagrije Pontski
__________________________________
Onaj tko želi postići istinsku molitvu
mora se osloboditi ne samo bijesa i požude,
nego i svih utisaka u svom umu.
Evagrije Pontski
______________________________
Kada ti se duh, u svojoj dubokoj čežnji za Bogom,
počne odvajati od svega tjelesnog,
napuštajući sve misli koje svoj izvor imaju u
osjetilnom opažanju, sjećanju ili karakteru,
istovremeno postajući sve više i više ispunjen
osjećajem radosti i zahvalnosti,
tada znaj da si se približio granicama molitve.
Evagrije Pontski
_________________________________
Ako želiš imati pravu molitvu,
onda ćeš je naći jedino u sabranosti.
Ništa nije važnije za molitvu od sabranosti.
Učini sve što možeš da je stekneš.
Evagrije Pontski
__________________________________
Ako ti um luta zaustavit ćeš ga
čitanjem, bdijenjem i molitvom.
Vatru požude gasi
post, fiziči rad i samotništo.
Da bi se oslobodio uznemirenosti
sjedni i čitaj naglas psalme
i budi blag i milostiv prema svima.
Ali budeš li to provodio
nepravovremeno i pretjerujući
to će ti prouzročiti više štete nego koristi.
Evagrije Pontski
__________________________________
Ako si teolog, poznavat ćeš istinsku molitvu,
ako poznaješ istinsku molitvu, tada si teolog.
Evagrije Pontski
________________________________
Nećeš moći poučiti čistu molitvu
dokle god te zaokupljaju svjetski poslovi
i stalno opterećuju brige,
jer molitva se sastoji u napuštanju svih misli.
Evagrije Pontski
Obdržavanje zapovijedi nije dovoljno
za potpuno iscjeljenje duševnih sila.
Da bi duh došao do toga
potrebna mu je također i kontemplativna spoznaja.
Evagrije Pontski
Molitveno stanje je stanje bez opsjedajućih misli u kojem snaga ljubavi uzdiše mudroljubivi duh u sferu čiste umnosti. Evagrije Pontski
_______________________________
Ako moliš "u duhu i istini" (Iv 4,23),
više nećeš slaviti Stvoritelja
zbog njegovih djela,
već zbog Njega samog.
Evagrije Pontski
_____________________________________
Kad moliš, ne pokušavaj zamišljati
Božanstvo u nekakvom obličju.
Ne daj svom umu da pridaje značaj
nikakvom posebnom liku,
već Netvarnom pristupi netvarno,
jer samo tako ćeš Ga upoznati.
Evagrije Pontski
______________________________________
Sjedni u tišini u učvrsti pažnju u sebi
kako bi, napuštajući grješne misli,
mogao napredovati u svetosti.
Kad se u tebi probudio mistička spoznaja
primat ćeš obilje kontemplativni uvida.
A kad uzdigneš na još veću razinu,
jasno ćeš vidjeti svjetlost našeg Spasitelja.
Evagrije Ponstski
______________________________________
Naša prvobitna logosna narav
postala je po grešnosti mrtva,
ali po kontemplaciji sveprolaznosti
Krist je nanovo vraća u život,
dok po spoznaji koju daje o Sebi samom
Otac uskrsava dušu koja je umrla u Kristu.
To je smisao onih riječi apostola Pavla:
"Ako smo s Kristom umrli, s njima ćemo i živjeti." (2 Tim 2,11)
Evagrije Pontski
________________________________
Ako smo stalno zaokupljeni bolima koje su nam drugi nanijeli
postat ćemo poput onih nastranih tumača Pisama
koji riječi Duha Svetoga čitaju kako god im paše.
Neka te obuzme stid zbog toga.
Odagnaj takvo raspoloženje
ponavljajući Isusovu molitvu:
"Gospodine Isuse Kriste, smiluj nam se."
Ivan Klimak
________________________________
Tihovanje duha (hasihija) je beskrajno slavljenje Boga
i stajanje u samoj njegovoj Prisutnosti.
Neka zazivanje imena Isusovog
bude sjedinjeno s tvojim disanjem
pa ćeš spoznati vrijednost tihovanja.
Ivan Kimak
_______________________________
- U molitvi budi sabran;
nego duboko zađi u svoje srce,
jer se demoni boje sabranosti
više nego lopovi pasa.
Ivan Klimak
_________________________________
Nauči gledati svoje misli s distance.
Duhovno hodočašće započinje
s prestankom pričanja.
Ireke egipatski otaca
_______________________________
Stalno sebi udovoljavati
i ići laganim putem,
privikavajući se tome,
vuče ravno u propast.
Dok ljubav, šutnja
i mistička kontemplacija
djeluje pročišćuje.
Izreke egipatski otaca
_____________________
Kad zatvorimo sve vanjske pristupe umu pomoću
usredotočenosti na Boga,
moramo ga iznutra nečim zaposliti
jer ima neodgodivu potrebu za aktivnošću.
Ali ne treba mu dati ništa više od molitve
"Gospodine Isuse"!
Pisano je da nitko ne može reći "Isus je Gospodin"
osim u Duhu Svetom (1 Kor 12,3).
Zato stalno zaokupljaj svoj um tim riječima
u tajnim odajama srca, s tolikim intenzitetom
da ga nikakve mentalne slike ne povlače za sobom
Diadoh Fotički
_______________________
Prvi stupanj duhovnog života,
početak svega,
je kad nakon borbe sa strastima
one oslabe i izgube moć nad nama.
Drugi stupanj je kad se posvetimo pjevanju psalama,
jer kad se strasti smire
i molitva urodi većim stupnjem predanosti
u potrazi za blaženstvom,
tada nam duša može obilno uživati u psalmima,
a to je ugodno Božjim očima.
Treći stupanj je kad se u nama odvija nutarnja molitva.
Četvrti je kad se uzdignemo do kontemplacije.
Simeon Novi Bogoslov
________________________
Nastoj prije svega postići tri stvari:
prva je odsustvo svake zabrinutosti,
druga je čista savjest,
a treća dokinuće svake navezanosti - tako
da te svjetovne misli više ne zaokupljaju.
Zatim, sjedni u tišini svoje ćelije i čini ovako
kako ću ti reći:
zatvori vrata i odvrati svoj um
od svih prolaznih i isprazni stvari.
Prigni glavu na svoje grudi
usmjeravajući pogled, zajedno s čitavim umom,
na sredinu trbuha, gdje se nalazi pupak.
Uspori lagano disanje udišući kroz nos i zađi
svojim umom unutar sebe
nastojeći doprijeti do područja srca,
gdje je sjedište svih duševnih snaga.
Na početku ćeš nailazit samo na neprobojnu tamu i okorijelost.
Ali kasnije, ustaješ li u toj vježbi
revno je prakticirajući i danju i noću,
otkrit ćeš - divnoga li čuda - nepresušan izvor radosti!
Simeon Novi Bogoslov
VI. O neprestanoj molitvi Isusu ili tzv. molitvi srca ruskog hodočasnika
Crtež obuhvaća tri područja: područje baze (Oblak zaborava), područje visine (Oblak neznanja) i područje srca.
Meditant treba sve smetnje, to jest spoznaje, probleme, misli, staviti pod Oblak zaborava.
Prema gore treba stupiti u Oblak neznanja, to jest svoj prostor svijesti držati otvorenim i slobodnim. Preko tjelesnog stava prema gore usmjeruje se držanje meditanta samo po sebi prema gore.
U ovaj oblak treba prodrijeti s čistom čežnjom duhovnog predanja, svim srcem. Bog se ne da uhvatiti mislima, ali dade obuhvatiti ljubavnim predanjem. Cjelokupno djelovanje u meditaciji jest dvojako: oslobađanje i odbacivanje svega sporednoga, i težnja za posljednjom Zbiljom iz sredine osobe, svim srcem.
Ako je početniku teško biti i ostati budan u ovoj duhovnoj čežnji prema Bogu, Oblak mu preporuča da tu svoju čežnju stavi u jednu kratku riječ kao u posudu. Tako može bolje svoju čežnju zadržati i pomoću pozornosti na čežnju u svojoj riječi može izbjeći smetnje koje dolaze preko spoznaja i misli. Ova metoda je srodna s indijskom mantra-meditacijom i Isusovom molitvom u Istočnoj crkvi.
(Crtež i tekst prema: Villi Massa, Der Weg des Schweigens, Verlag Butzon und Berker, 1979.)
IV. SJEDENJE, STAJANJE I HODANJE
U KONTEMPLATIVNOJ MOLITVENOJ VJEZBI
Na kontemplativnim tečajevima sudionici se uvode u pravilan stav sjedenja, stajanja i hodanja. Svatko sam bira način sjedenja: na podu ili na stolcu. Sjedenje na podu je prikladnije i s vremenom ugodnije. Na početku se mogu zbog nenaviknutosti pojaviti bolovi u nogama. Kao pomoć može se uzeti kôsa klupica ili jastuk. Kod sjedenja na podu važno je da su koljena čvrsto položena na pod. Koljena pritišću pod, a tjeme kao da podupire nebo. Leđa su uspravna i opuštena, brada malo uvučena, a pozadina vrata uspravna. Lijeva ruka je položena u desnu ruku. Dlanovi su okrenuti prema gore, simbolizirajući otvorenost. Također se može desnom rukom obuhvatiti lijevi palac, ili lijevom rukom desni palac i položiti ih u krilo na donji dio trbuha. Ramena su opuštena i lagano spuštena. Oči su poluzatvorene, a pogled počiva na podu na udaljenosți oko metar ispred, bez fiksiranja neke određene točke. Pogled je usmjeren prema unutra prateći disanje. Kod sjedenja na stolcu nema naslanjanja leđima, nego su leđa uspravna i opuštena. Tijekom molitvene vježbe molitelj iznutra prati svoje sjedenje i po potrebi se neprimjetno ispravlja kad zapazi da je prenapet, mlohav ili iskrivljen. Tijelo je kao napeti lûk, a molitvena riječ kao strijela. Pravilno sjedenje se uči godinama. Na kontemplativnim tečajevima dnevno se sjedi 10 do 15 puta po 25 minuta. Dionice sjedenja prekidaju se laganim kontemplativnim hodom do 10 minuta. U kontemplativnoj vježbi sjedenje, stajanje i hodanje su molitva. U izrekama otaca često se može pročitati: “Dok je brat u svojoj sobi sjedio”, a pritom se misli: “Dok je brat u svojoj sobi molio”.Stari otac Makarije odgovorio je na pitanje, kako treba moliti: “Nije nužno izgovarati mnogo riječi. Dovoljno je držati uzdignute ruke. ”Rabi Elimeleh iz Lisenska bijaše pobožan i svet Židov, nadaleko poznat kao veliki učitelj. Jednom ga je pohodio mladi učitelj Zakona.
Gost reče Elimelehu: “Rabi, obojica smo učitelji i poznajemo židovski Zakon. Ipak, Vi me uvelike nadvisujete u svetosti. Što je to što Vi imate, a meni nedostaje? ”Rabi Elimeleh pokaže na posudu s voćem koja je bila na stolu pred njima i upita: “Zahvaljuješ li Ti Bogu, kad jedeš jabuku?” “Posve razumljivo!”, odgovori gost. “Eto, u tom je razlika! Vidiš, kad ti hoćeš jesti jabuku, izgovoriš molitvu. A kad ja želim izgovoriti molitvu, jedem jabuku.
”Angelus Silesijus pjeva: “Sve što svetac čini, sam Bog u njemu stvara: On hoda, stoji, leži, jede, pije, dobre je volje, budi se i spava.”
(Opširnije o sjedenju, disanju i riječi u kontemplativnoj molitvi opisano je u prvom dijelu ove knjige.)
