ŠTO JE KRŠĆANSKA MEDITACIJA?
Potrebno je razlikovati kontemplaciju od meditacije. Meditacija, u klasičnom smislu riječi, znači razmatranje. U meditaciji se aktiviraju duševne moći: razum, volja i osjećaji koje razvijamo pomoću slike, riječi ili prirode. Meditirati se može o nekom tekstu, slici ili predmetu pokušavajući proniknuti u tajnu Boga. To je put k Bogu putem osjetila i razuma. Na meditativnom putu događa se aktivno čišćenje. Meditacija čisti i jača razum, volju i osjećaje, te razvija osobnost i djeluje terapijski. Meditacija može voditi u dublje slojeve naše svijesti, ona je priprema za kontemplaciju u kojoj se duševne moći umiruju. Kontemplacija je vježba čiste Božje prisutnosti.
Pater Stanton je odlično i ukratko opisao razliku između meditacije i kontemplacije. On kaže: Meditacija je osloboditi se od svjetovnih stvari da bi se moglo više okrenuti Božjim stvarima. Kontemplacija je osloboditi se od Božjih stvari da bi se okrenulo samome Bogu.
Vrste kršćanske meditacije
U kršćanskom smislu riječ meditacija je razmatranje svetih tekstova ili slika. Postoji nekoliko tipova meditacije:
DJELOVANJE MEDITACIJE
Riječima se ne može izreći doživljaj jedinstva, ali se može izraziti u simbolima, slikama i analogijom. Slike su kao ulazna vrata prema drugoj stvarnosti koja bliješti iza slike. Svaka slika može biti trag iskustva. Mudre priče su samo za zrele ljude, odnosno za one ljude koji su otvoreni za promjenu. U želji da bolje objasnimo kako meditacije djeluje na ljudsku osobnost, donosimo nekoliko slika:
1. Ispod velike pustinje Sahare nalazi se more. Kad voda prodre na površinu, nastaje plodno tlo (oaza). Meditant otkriva skrivene snage u sebi.
2. Kotač ima centrifugalnu i centripetalnu silu. Čvršća osovina omogućuje veću brzinu okretaja. Otkrivanjem Božjeg temelja u sebi, čovjek cjelovitije živi.
3. Marioneta ima dva težišta: svoje težište koje je pasivno, i težište onoga koji s njom upravlja. Marioneta se prepušta drugome i ne daje otpor. U meditaciji molitelj ne daje otpor. To nije pasivnost ni aktivnost, nego receptivnost (primanje). Što čovjek Bogu daje manji otpor, to više prima milost.
Za meditaciju treba osobno iskustvo
Tko želi iskusiti što je meditacija, treba meditirati i steći osobno iskustvo. Istim riječima možemo opisati okus jabuke ili ananasa, ali osjećamo razliku među njima tek kad ih okusimo. Meditacija je silaženje u čovjekovu dubinu gdje je skriveno blago, kraljevstvo Božje. Treba ga otkriti i s njim povezati svoj život. Svojim psihofizičkim moćima možemo aktivno doprinijeti duhovnom rastu uklanjajući prepreke na duhovnom putu. '
Cilj meditacije je cjelovit čovjek
Cilj meditacije je cjelovit čovjek koji posjeduje jedinstvo duha, duše i tijela. Meditacija oslobađa od krivih slika o sebi i Bogu i priprema mjesto za Boga koji je tajna. Čovjek ne poznaje pravo ni sebe, ni bližnjega, ni Boga. On ima samo svoje slike o sebi, bližnjima i Bogu. U meditaciji moli Boga koji Jest da otkrije svoje pravo lice. Bog je neizmjeran, neizreciv i neshvatljiv. Pred tajnom treba šutjeti, diviti se i častiti. Ipak, čovjek stalno pokušava Boga izreći riječima i stupiti u dijalog s njim. On se objavio u stvaranju, objavio se po prorocima i u Isusu Kristu. Na duhovnome putu stječemo iskustvo o Bogu nad nama (Bog Otac), Bogu s nama (Bog Sin) i Bogu među nama i u nama (Bog Duh Sveti). U meditaciji izlazimo iz sebe, usmjerujemo se prema Bogu, posve mu se predajemo i postajemo nove osobe.
Meditativna vježba
Naš duh je nemiran i luta okolo. Na početku vježbamo koncentraciju i za to upotrebljavamo riječ, sliku, disanje, tijelo. Sjedimo i zauzimamo meditativni stav. Osviješćujemo svoje tijelo, sjedenje i disanje. Možemo predstaviti kako duboko u nama postoji središte koje ižarava tišinu i mir. Mi ne proizvodimo mir, jer mir je već u nama. Mi samo pripravljamo prostor u kojem se mir može razvijati. Stav tijela i vježba tijelom su važni. Sjedenje je uspravno i opušteno, a stajanje uravnoteženo na obje noge. Vježba tijelom nije gimnastika. Tjelesni stav odaje kakva je čovjekova nutrina.
Disanje je kao pupčana vrpca
Disanje je važno u meditaciji. Bog je čovjeku udahnuo dušu. Disanje nas povezuje s našom sredinom, s izvorom života, s Bogom, kao što pupčana vrpca povezuje dijete s majkom. Disanje treba pratiti kako dolazi i odlazi, a ne s njim dirigirati. Pozornost na disanje djeluje umirujuće i ljekovito. Kod pojave nemira ili rastresenosti, usmjerujemo pozornost na disanje. Tako možemo sami sebe usredištiti (centrirati) i umiriti. Pozornost na disanje ima snagu smiriti misli, što ne može snaga volje. Mnogi ljudi dišu samo gornjim dijelom pluća, ali je bolje dublje disanje: trbušno ili ošitno. Ipak, ne treba previše mijenjati ritam disanja. Treba biti jednostavno opušten, sjediti uspravno i usmjeriti pozornost na trbuh, disati prirodno, s laganim duljim izdisajem. Treba biti prisutan u svakom dahu, biti nazočan u sadašnjosti - ovdje i sada. I hodati treba u ritmu disanja i naći svoj ritam. Jedan korak - izdisaj; drugi korak - udisaj! Treba učiti biti prisutan sam sa sobom. Treba biti otvoren za slobodu, mir, ljubav i radost. Molitva je prisutnost s posvemašnjim predanjem u sadašnjem trenutku.
MEDITACIJA PRIČE
"Sve je to Isus mnoštvu zborio u prispodobama. I ništa im nije zborio bez prispodoba - da se ispuni što je rečeno po proroku: Otvorit ću u prispodobama usta svoja, iznijet ću što je sakriveno od postanka svijeta"
(Mt 13, 34-35)
Snaga pričanja priče je u prenošenju osobne poruke. Priče su nastale prije mnogo, mnogo godina, kad su ljudi još bili zemljoradnici i za svoj kruh zahvaljivali Bogu i suncu, kaže Peter Bloch. Između pričanja priče i propovijedanja postoji golema razlika. Ljepota pričanja priče sastoji se u tome što pripovjedač slušateljima ne propisuje kako će priču razumjeti. Štoviše, slušatelja se potiče da izvuče svoje vlastite zaključke i pouke. Mudre priče su samo za zrele ljude, za one ljude koji su otvoreni za promjenu. Priči se ne nudi glas, nego uho. Želi li pripovjedač da priča dobije značenje kod slušatelja, svojim iskustvom mora stajati iza pričanja. Tako različiti ljudi iz iste priče mogu izvući različita značenja. Snaga pričanja priče je u prenošenju osobne poruke. Ja sam gospodar svoje riječi sve dok je ne izgovorim. Kad je izgovorim, moja riječ gospodari sa mnom.
Kako čitati priče?
Priče bude u čovjeku duhovnu zrelost! Postoje načini kako se mogu čitati priče:
1. Čitati jednu priču za drugom. Tako se može ugodno zabaviti.
2. Čitati dnevno jednu priču više puta, o njoj razmišljati i primijeniti poruku priče na svoj život. Što mi priča poručuje? Na što me priča podsjeća? U čemu je ona povezana s mojim životom i kako mogu njezinu poruku primijeniti na sebe? Priča uvijek govori o meni. Parabola govori tko smo, a ne što trebamo činiti. Tako se počinje shvaćati teološka misao. Pritom je korisno u maloj skupini razmijeniti misli o značenju i poruci priče (slike) za zajednicu i pojedinca.
3. Čitati priču ponovno nakon razmišljanja. Potom se umiriti i dopustiti da unutarnja dubina priče koja nadilazi razmišljanje i riječi, djeluje na nas. Priča se u meditaciji čuva cijeli dan u srcu i pripušta njezinu mirisu. Priča treba doticati srce, a ne razum. Tako se omogućuje pristup k otajstvu i malo pomalo stječe se osjećaj za mistiku.
Netko zamoli rabija, čiji djed bijaše Balšemov učenik, da ispriča jednu priču. On reče:" Priču treba tako pripovijedati da ona sama bude pomoć." Tada je pripovjedio: " Moj djed bijaše hrom. Jednom ga zamole da ispriča jednu priču o svom učitelju. Tada ispripovjedi kako je sveti Balšem običavao kod molitve poskakivati i plesati. Moj djed je ustao i pripovijedao. I priča ga je tako zahvatila da je morao pokazati poskakivanjem i plesom kako je to činio njegov učitelj. Od tog trenutka bio je izliječen od hromosti. Tako treba pričati priču!"
Priča može otvoriti put k Božjem prostoru u čovjekovoj nutrini. Tko voli usporedbe i priče može bolje razumjeti Isusovu radosnu vijest o Kraljevstvu Božjem. Čovjek sa svoje strane treba biti otvoren za novo viđenje sebe, svijeta i Boga. Treba se dati iznenaditi od Boga. Treba biti spreman promijeniti svoj stav, svoje mišljenje i djelovanje. Mudra priča ima snagu rasvijetliti zatamnjeno, rasplesti zapleteno, otvoriti zatvoreno. Priče se stalno prepričavaju i uvijek imaju rasvjetljujuću snagu.
Molio sam badem da mi priča o Bogu. Tada je badem procvjetao.
Potrebno je razlikovati kontemplaciju od meditacije. Meditacija, u klasičnom smislu riječi, znači razmatranje. U meditaciji se aktiviraju duševne moći: razum, volja i osjećaji koje razvijamo pomoću slike, riječi ili prirode. Meditirati se može o nekom tekstu, slici ili predmetu pokušavajući proniknuti u tajnu Boga. To je put k Bogu putem osjetila i razuma. Na meditativnom putu događa se aktivno čišćenje. Meditacija čisti i jača razum, volju i osjećaje, te razvija osobnost i djeluje terapijski. Meditacija može voditi u dublje slojeve naše svijesti, ona je priprema za kontemplaciju u kojoj se duševne moći umiruju. Kontemplacija je vježba čiste Božje prisutnosti.
Pater Stanton je odlično i ukratko opisao razliku između meditacije i kontemplacije. On kaže: Meditacija je osloboditi se od svjetovnih stvari da bi se moglo više okrenuti Božjim stvarima. Kontemplacija je osloboditi se od Božjih stvari da bi se okrenulo samome Bogu.
Vrste kršćanske meditacije
U kršćanskom smislu riječ meditacija je razmatranje svetih tekstova ili slika. Postoji nekoliko tipova meditacije:
- Meditacija Svetoga Pisma (lectio divina)
- Meditacija ikone (npr. slike Isusa i Gospe)
- Meditacija simbola (npr. križ, mandala)
- Meditacija prirode (npr. trs i loza)
- Meditacija glazbe (npr. gregorijansko pjevanje, klasična glazba)
- Meditacija pokreta tijela (molitvene geste)
- Meditacija slikanja i modeliranja
- Meditacija aranžiranja cvijeća (npr. ikebana)
- Meditacija priče
DJELOVANJE MEDITACIJE
Riječima se ne može izreći doživljaj jedinstva, ali se može izraziti u simbolima, slikama i analogijom. Slike su kao ulazna vrata prema drugoj stvarnosti koja bliješti iza slike. Svaka slika može biti trag iskustva. Mudre priče su samo za zrele ljude, odnosno za one ljude koji su otvoreni za promjenu. U želji da bolje objasnimo kako meditacije djeluje na ljudsku osobnost, donosimo nekoliko slika:
1. Ispod velike pustinje Sahare nalazi se more. Kad voda prodre na površinu, nastaje plodno tlo (oaza). Meditant otkriva skrivene snage u sebi.
2. Kotač ima centrifugalnu i centripetalnu silu. Čvršća osovina omogućuje veću brzinu okretaja. Otkrivanjem Božjeg temelja u sebi, čovjek cjelovitije živi.
3. Marioneta ima dva težišta: svoje težište koje je pasivno, i težište onoga koji s njom upravlja. Marioneta se prepušta drugome i ne daje otpor. U meditaciji molitelj ne daje otpor. To nije pasivnost ni aktivnost, nego receptivnost (primanje). Što čovjek Bogu daje manji otpor, to više prima milost.
Za meditaciju treba osobno iskustvo
Tko želi iskusiti što je meditacija, treba meditirati i steći osobno iskustvo. Istim riječima možemo opisati okus jabuke ili ananasa, ali osjećamo razliku među njima tek kad ih okusimo. Meditacija je silaženje u čovjekovu dubinu gdje je skriveno blago, kraljevstvo Božje. Treba ga otkriti i s njim povezati svoj život. Svojim psihofizičkim moćima možemo aktivno doprinijeti duhovnom rastu uklanjajući prepreke na duhovnom putu. '
Cilj meditacije je cjelovit čovjek
Cilj meditacije je cjelovit čovjek koji posjeduje jedinstvo duha, duše i tijela. Meditacija oslobađa od krivih slika o sebi i Bogu i priprema mjesto za Boga koji je tajna. Čovjek ne poznaje pravo ni sebe, ni bližnjega, ni Boga. On ima samo svoje slike o sebi, bližnjima i Bogu. U meditaciji moli Boga koji Jest da otkrije svoje pravo lice. Bog je neizmjeran, neizreciv i neshvatljiv. Pred tajnom treba šutjeti, diviti se i častiti. Ipak, čovjek stalno pokušava Boga izreći riječima i stupiti u dijalog s njim. On se objavio u stvaranju, objavio se po prorocima i u Isusu Kristu. Na duhovnome putu stječemo iskustvo o Bogu nad nama (Bog Otac), Bogu s nama (Bog Sin) i Bogu među nama i u nama (Bog Duh Sveti). U meditaciji izlazimo iz sebe, usmjerujemo se prema Bogu, posve mu se predajemo i postajemo nove osobe.
Meditativna vježba
Naš duh je nemiran i luta okolo. Na početku vježbamo koncentraciju i za to upotrebljavamo riječ, sliku, disanje, tijelo. Sjedimo i zauzimamo meditativni stav. Osviješćujemo svoje tijelo, sjedenje i disanje. Možemo predstaviti kako duboko u nama postoji središte koje ižarava tišinu i mir. Mi ne proizvodimo mir, jer mir je već u nama. Mi samo pripravljamo prostor u kojem se mir može razvijati. Stav tijela i vježba tijelom su važni. Sjedenje je uspravno i opušteno, a stajanje uravnoteženo na obje noge. Vježba tijelom nije gimnastika. Tjelesni stav odaje kakva je čovjekova nutrina.
Disanje je kao pupčana vrpca
Disanje je važno u meditaciji. Bog je čovjeku udahnuo dušu. Disanje nas povezuje s našom sredinom, s izvorom života, s Bogom, kao što pupčana vrpca povezuje dijete s majkom. Disanje treba pratiti kako dolazi i odlazi, a ne s njim dirigirati. Pozornost na disanje djeluje umirujuće i ljekovito. Kod pojave nemira ili rastresenosti, usmjerujemo pozornost na disanje. Tako možemo sami sebe usredištiti (centrirati) i umiriti. Pozornost na disanje ima snagu smiriti misli, što ne može snaga volje. Mnogi ljudi dišu samo gornjim dijelom pluća, ali je bolje dublje disanje: trbušno ili ošitno. Ipak, ne treba previše mijenjati ritam disanja. Treba biti jednostavno opušten, sjediti uspravno i usmjeriti pozornost na trbuh, disati prirodno, s laganim duljim izdisajem. Treba biti prisutan u svakom dahu, biti nazočan u sadašnjosti - ovdje i sada. I hodati treba u ritmu disanja i naći svoj ritam. Jedan korak - izdisaj; drugi korak - udisaj! Treba učiti biti prisutan sam sa sobom. Treba biti otvoren za slobodu, mir, ljubav i radost. Molitva je prisutnost s posvemašnjim predanjem u sadašnjem trenutku.
MEDITACIJA PRIČE
"Sve je to Isus mnoštvu zborio u prispodobama. I ništa im nije zborio bez prispodoba - da se ispuni što je rečeno po proroku: Otvorit ću u prispodobama usta svoja, iznijet ću što je sakriveno od postanka svijeta"
(Mt 13, 34-35)
Snaga pričanja priče je u prenošenju osobne poruke. Priče su nastale prije mnogo, mnogo godina, kad su ljudi još bili zemljoradnici i za svoj kruh zahvaljivali Bogu i suncu, kaže Peter Bloch. Između pričanja priče i propovijedanja postoji golema razlika. Ljepota pričanja priče sastoji se u tome što pripovjedač slušateljima ne propisuje kako će priču razumjeti. Štoviše, slušatelja se potiče da izvuče svoje vlastite zaključke i pouke. Mudre priče su samo za zrele ljude, za one ljude koji su otvoreni za promjenu. Priči se ne nudi glas, nego uho. Želi li pripovjedač da priča dobije značenje kod slušatelja, svojim iskustvom mora stajati iza pričanja. Tako različiti ljudi iz iste priče mogu izvući različita značenja. Snaga pričanja priče je u prenošenju osobne poruke. Ja sam gospodar svoje riječi sve dok je ne izgovorim. Kad je izgovorim, moja riječ gospodari sa mnom.
Kako čitati priče?
Priče bude u čovjeku duhovnu zrelost! Postoje načini kako se mogu čitati priče:
1. Čitati jednu priču za drugom. Tako se može ugodno zabaviti.
2. Čitati dnevno jednu priču više puta, o njoj razmišljati i primijeniti poruku priče na svoj život. Što mi priča poručuje? Na što me priča podsjeća? U čemu je ona povezana s mojim životom i kako mogu njezinu poruku primijeniti na sebe? Priča uvijek govori o meni. Parabola govori tko smo, a ne što trebamo činiti. Tako se počinje shvaćati teološka misao. Pritom je korisno u maloj skupini razmijeniti misli o značenju i poruci priče (slike) za zajednicu i pojedinca.
3. Čitati priču ponovno nakon razmišljanja. Potom se umiriti i dopustiti da unutarnja dubina priče koja nadilazi razmišljanje i riječi, djeluje na nas. Priča se u meditaciji čuva cijeli dan u srcu i pripušta njezinu mirisu. Priča treba doticati srce, a ne razum. Tako se omogućuje pristup k otajstvu i malo pomalo stječe se osjećaj za mistiku.
Netko zamoli rabija, čiji djed bijaše Balšemov učenik, da ispriča jednu priču. On reče:" Priču treba tako pripovijedati da ona sama bude pomoć." Tada je pripovjedio: " Moj djed bijaše hrom. Jednom ga zamole da ispriča jednu priču o svom učitelju. Tada ispripovjedi kako je sveti Balšem običavao kod molitve poskakivati i plesati. Moj djed je ustao i pripovijedao. I priča ga je tako zahvatila da je morao pokazati poskakivanjem i plesom kako je to činio njegov učitelj. Od tog trenutka bio je izliječen od hromosti. Tako treba pričati priču!"
Priča može otvoriti put k Božjem prostoru u čovjekovoj nutrini. Tko voli usporedbe i priče može bolje razumjeti Isusovu radosnu vijest o Kraljevstvu Božjem. Čovjek sa svoje strane treba biti otvoren za novo viđenje sebe, svijeta i Boga. Treba se dati iznenaditi od Boga. Treba biti spreman promijeniti svoj stav, svoje mišljenje i djelovanje. Mudra priča ima snagu rasvijetliti zatamnjeno, rasplesti zapleteno, otvoriti zatvoreno. Priče se stalno prepričavaju i uvijek imaju rasvjetljujuću snagu.
Molio sam badem da mi priča o Bogu. Tada je badem procvjetao.