RAZVOJ I ZNAČENJE LECTIO DIVINA
Lectio divina molitvena je tradicija koja potječe od židovske metode proučavanja Pisma koja se naziva haggadah. Metoda haggadah podrazumijevala je interaktivnu interpretaciju Pisma te istraživanje njegovog unutrašnjeg značenja. Izrael je, nakon sklapanja Saveza na Sinaju, živio od riječi koja je izišla “iz usta Gospodnjih” (Pnz 8, 3). Božja riječ za Izrael bila je kruh, opojno vino, “slađa od meda” (Sir 24, 20). Prva zajednička lectio divina zbila se u Mojsijevo vrijeme podno brda Sinaja: “Mojsije popiše sve riječi Gospodnje… Prihvati zatim Knjigu Saveza pa je narodu glasno pročita, a narod uzvrati: Sve što je Gospodin rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo” (Izl 24, 3-8). Osim toga, haggadah je također bila židovska molitvena praksa u vrijeme Isusovog djelovanja. Tako će čitanje Božje riječi kasnije postati srž kršćanske i židovske liturgije.
Čitati Pismo znači napeti jedra na dah Duha Svetoga, a da ne znamo na koju ćemo obalu pristati.
sveti Jeronim
U prvim stoljećima kršćanstva crkveni su oci i monasi postavili Božju riječ u središte kršćanske misli, molitve, propovijedi, djelovanja, smatrajući je Knjigom života. Njihova monaška pravila upućivala su na lectio divina kao temeljnu asketsku praksu. Tako Klement Aleksandrijski (150-215) u svojim spisima preporuča duhovno poznavanje Biblije. Monah Origen ( 185.-253.) govorio je svojim učenicima da riječi koje su pisane u Bibliji nisu ništa drugo nego riječi ljubavi koje zaručnik Isus razmjenjuje sa svojom zaručnicom Crkvom. “Svakog dana poput Rebe valja se vratiti na izvor Pisama. Ujedno valja od Boga tražiti da nam pomogne naći, jer je apsolutno potrebno moliti da bi se razumjele božanske stvarnosti”, upozoravao je Origen. Sv. Jeronim (347. - 420.) prvi je upotrijebio naziv lectio divina (“Neka se duh svakoga dana hrani Božanskim čitanjem”).
Neka te sunce pri svom izlasku ugleda s Knjigom u rukama!
Evagrije Pontski
Drevna metoda lectio divina koju su primjenjivale pustinjske majke i oci zadržala se poslije u samostanima Istočne i Zapadne crkve. Monaška forma sastojala se od četiriju dijelova i molila se samostalno ili u grupi. Koraci u monaškom tipu lectio divina nazivali su se lectio, meditatio, oratio i contemplatio. U prvom koraku lectio, čitao se tekst iz Svetog pisma. Slušajući otvorenog srca, monasi su trebali označiti koji izraz, rečenica ili riječ su ih se posebno dojmili. Zatim su ponavljali taj izraz smještajući ga duboko u svoje srce. U koraku meditatio uživali su u riječi i puštali da ona odzvanja u njihovim srcima. Za vrijeme molitve prožimao ih je stav mirna prihvaćanja; trebalo je biti budan i slušati što ta riječ govori srcu. U oratio je spontano počela molitva zahvaljivanja, molbe ili prošnje, a zatim se vraćali ponavljanju riječi u svome srcu. Posljednji korak, contemplatio, označavao je počinak u Bogu; jednostavno ostajanje u Božjoj prisutnosti i prepuštanje vođenju Duha Svetoga. U kontemplaciji monasi napuštaju misaono djelovanje i prepuštaju se vedrom iskustvu klanjanja bez riječi. Krist u srcu zahvaća čovjeka i privlači ga sebi. To je trenutak intimnosti u kojem djelovanje pripada Bogu koji otkriva svoju nevjerojatnu ljubav.
Tko poznaje Pismo, poznaje Božje srce.
Sveti Grgur Veliki
Od kasnog srednjeg vijeka molitvena metoda lectio divina postupno se zaboravlja i kršćani prestaju svakodnevno posezati za Svetim Pismom. Rađanjem sveučilišta naglašava se pravo istraživanje u formi pitanja i rasprava (lat. quaestiones i disputationes) u kojim se Biblija uzima samo kao sredstvo spekulativnog i filozofskog mišljenja. Sve to dovelo je do zaborava svakodnevnog čitanja Svetog Pisma. Paul Claudel, francuski katolički pjesnik i diplomat, tužno će zaključiti kako katolici izuzetno štuju Bibliju, a to očituju tako da se drže na smjernoj udaljenosti od nje. Stoga mnogi suvremeni teolozi i bibličari naglašavaju povratak čitanju Svetog pisma jer “ne poznavati Sveto pismo – znači ne poznavati Krista” (DV 25), kao što kaže sv. Jeronim. Na Biskupskoj sinodi 2008. izrazito se potiče promicanje lectio divina u župama, obiteljima, crkvenim pokretima, u odgoju budućih svećenika i na vjeronauku, a papa Benedikt XVI. napominje da božansko čitanje su ustvari stube kojima se penjemo na nebo.
Nema sumnje da taj primat svetosti i molitve nije shvatljiv bez polaska od obnovljenog slušanja Božje riječi. Otkako je Drugi vatikanski koncil naglasio povlaštenu ulogu Božje riječi u životu Crkve, zacijelo su učinjeni veliki koraci prema naprijed u ustrajnom slušanju i pozornom čitanju Svetoga pisma. Njemu je zajamčena čast koju zaslužuje u javnoj molitvi Crkve, njemu pojedinci i zajednice pribjegavaju i velikoj mjeri, a među samim laicima toliki su koji se posvećuju Svetome pismu, uz dragocjenu pomoć teoloških i biblijskih studija.
Nadalje, upravo djelo evanđeoskog navještanja i kateheze zadobiva novu životnost usmjerujući pozornost prema Božjoj riječi. Potrebno je, draga braćo i sestre, učvrstiti i produbiti to usmjerenje i pomoću širenja Biblije u obiteljima. Osobito je nužno da slušanje Riječi postane životni susret u staroj i uvijek važećoj predaji lectio divina, koja u biblijskom tekstu vidi živu riječ koja zahvaća, usmjerava, oblikuje življenje.
Papa Ivan Pavao II, apostolsko pismo “Novo millennio ineunte” br. 39.
Lectio divina molitvena je tradicija koja potječe od židovske metode proučavanja Pisma koja se naziva haggadah. Metoda haggadah podrazumijevala je interaktivnu interpretaciju Pisma te istraživanje njegovog unutrašnjeg značenja. Izrael je, nakon sklapanja Saveza na Sinaju, živio od riječi koja je izišla “iz usta Gospodnjih” (Pnz 8, 3). Božja riječ za Izrael bila je kruh, opojno vino, “slađa od meda” (Sir 24, 20). Prva zajednička lectio divina zbila se u Mojsijevo vrijeme podno brda Sinaja: “Mojsije popiše sve riječi Gospodnje… Prihvati zatim Knjigu Saveza pa je narodu glasno pročita, a narod uzvrati: Sve što je Gospodin rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo” (Izl 24, 3-8). Osim toga, haggadah je također bila židovska molitvena praksa u vrijeme Isusovog djelovanja. Tako će čitanje Božje riječi kasnije postati srž kršćanske i židovske liturgije.
Čitati Pismo znači napeti jedra na dah Duha Svetoga, a da ne znamo na koju ćemo obalu pristati.
sveti Jeronim
U prvim stoljećima kršćanstva crkveni su oci i monasi postavili Božju riječ u središte kršćanske misli, molitve, propovijedi, djelovanja, smatrajući je Knjigom života. Njihova monaška pravila upućivala su na lectio divina kao temeljnu asketsku praksu. Tako Klement Aleksandrijski (150-215) u svojim spisima preporuča duhovno poznavanje Biblije. Monah Origen ( 185.-253.) govorio je svojim učenicima da riječi koje su pisane u Bibliji nisu ništa drugo nego riječi ljubavi koje zaručnik Isus razmjenjuje sa svojom zaručnicom Crkvom. “Svakog dana poput Rebe valja se vratiti na izvor Pisama. Ujedno valja od Boga tražiti da nam pomogne naći, jer je apsolutno potrebno moliti da bi se razumjele božanske stvarnosti”, upozoravao je Origen. Sv. Jeronim (347. - 420.) prvi je upotrijebio naziv lectio divina (“Neka se duh svakoga dana hrani Božanskim čitanjem”).
Neka te sunce pri svom izlasku ugleda s Knjigom u rukama!
Evagrije Pontski
Drevna metoda lectio divina koju su primjenjivale pustinjske majke i oci zadržala se poslije u samostanima Istočne i Zapadne crkve. Monaška forma sastojala se od četiriju dijelova i molila se samostalno ili u grupi. Koraci u monaškom tipu lectio divina nazivali su se lectio, meditatio, oratio i contemplatio. U prvom koraku lectio, čitao se tekst iz Svetog pisma. Slušajući otvorenog srca, monasi su trebali označiti koji izraz, rečenica ili riječ su ih se posebno dojmili. Zatim su ponavljali taj izraz smještajući ga duboko u svoje srce. U koraku meditatio uživali su u riječi i puštali da ona odzvanja u njihovim srcima. Za vrijeme molitve prožimao ih je stav mirna prihvaćanja; trebalo je biti budan i slušati što ta riječ govori srcu. U oratio je spontano počela molitva zahvaljivanja, molbe ili prošnje, a zatim se vraćali ponavljanju riječi u svome srcu. Posljednji korak, contemplatio, označavao je počinak u Bogu; jednostavno ostajanje u Božjoj prisutnosti i prepuštanje vođenju Duha Svetoga. U kontemplaciji monasi napuštaju misaono djelovanje i prepuštaju se vedrom iskustvu klanjanja bez riječi. Krist u srcu zahvaća čovjeka i privlači ga sebi. To je trenutak intimnosti u kojem djelovanje pripada Bogu koji otkriva svoju nevjerojatnu ljubav.
Tko poznaje Pismo, poznaje Božje srce.
Sveti Grgur Veliki
Od kasnog srednjeg vijeka molitvena metoda lectio divina postupno se zaboravlja i kršćani prestaju svakodnevno posezati za Svetim Pismom. Rađanjem sveučilišta naglašava se pravo istraživanje u formi pitanja i rasprava (lat. quaestiones i disputationes) u kojim se Biblija uzima samo kao sredstvo spekulativnog i filozofskog mišljenja. Sve to dovelo je do zaborava svakodnevnog čitanja Svetog Pisma. Paul Claudel, francuski katolički pjesnik i diplomat, tužno će zaključiti kako katolici izuzetno štuju Bibliju, a to očituju tako da se drže na smjernoj udaljenosti od nje. Stoga mnogi suvremeni teolozi i bibličari naglašavaju povratak čitanju Svetog pisma jer “ne poznavati Sveto pismo – znači ne poznavati Krista” (DV 25), kao što kaže sv. Jeronim. Na Biskupskoj sinodi 2008. izrazito se potiče promicanje lectio divina u župama, obiteljima, crkvenim pokretima, u odgoju budućih svećenika i na vjeronauku, a papa Benedikt XVI. napominje da božansko čitanje su ustvari stube kojima se penjemo na nebo.
Nema sumnje da taj primat svetosti i molitve nije shvatljiv bez polaska od obnovljenog slušanja Božje riječi. Otkako je Drugi vatikanski koncil naglasio povlaštenu ulogu Božje riječi u životu Crkve, zacijelo su učinjeni veliki koraci prema naprijed u ustrajnom slušanju i pozornom čitanju Svetoga pisma. Njemu je zajamčena čast koju zaslužuje u javnoj molitvi Crkve, njemu pojedinci i zajednice pribjegavaju i velikoj mjeri, a među samim laicima toliki su koji se posvećuju Svetome pismu, uz dragocjenu pomoć teoloških i biblijskih studija.
Nadalje, upravo djelo evanđeoskog navještanja i kateheze zadobiva novu životnost usmjerujući pozornost prema Božjoj riječi. Potrebno je, draga braćo i sestre, učvrstiti i produbiti to usmjerenje i pomoću širenja Biblije u obiteljima. Osobito je nužno da slušanje Riječi postane životni susret u staroj i uvijek važećoj predaji lectio divina, koja u biblijskom tekstu vidi živu riječ koja zahvaća, usmjerava, oblikuje življenje.
Papa Ivan Pavao II, apostolsko pismo “Novo millennio ineunte” br. 39.