Kontemplacija je kršćanski molitveni put do iskustva Boga prema predaji zapadnih mistika: Kasijana, Dionizija, pustinjskih otaca (Filokalija), Bonaventure, Osune, Eckharta, Taulera, pisca Oblaka neznanja, Terezije Avilske, Ivana od Križa i drugih. Kontemplacija je nadpredmetni oblik molitve. U povijesti kontemplacija ima duboke korijene, ali je tijekom posljednjih stoljeća zanemarena. Tijekom prvih šesnaest stoljeća povijesti Crkve kontemplativna molitva bila je prihvaćena u kršćanskoj duhovnosti jednako za svećenstvo kao i za laike. Smatralo se da je kontemplacija teža molitvena vježba i da nije za sve prikladna. To se posebno događalo posljednjih dvjesto godina. U tom razdoblju pod utjecajem prosvjetiteljstva gotovo je zaboravljeno bogato mistično iskustvo tijekom kršćanske povijesti. Nakon reformacije, ovo naslijeđe kao živa tradicija, bilo je doslovno izgubljeno. U dvadesetom stoljeću započelo je ponovno otkrivanje kontemplativne tradicije: u velikoj nakladi tiskaju se spisi kršćanskih mistika, osnivaju se kuće i samostani koji njeguju i uče kontemplativnu molitvu, sve je više ljudi koji žele živjeti u kontemplativnim redovima.
PUSTINJSKI OCI
U trećem i četvrtom stoljeću mnogi kršćani napuštaju gradove i povlače se u pustinje i samotišta da se u njima potpuno posvete molitvenom životu. Među tim ranokršćanskim monasima valja istaknuti sirijskog pustinjaka Afratu Perzijskoga, grčkog biskupa Diadoha Fotičkoga, grčkoga teologa Grgura Nazijanskoga, zatim Ivana Damaščanina, Evagrija Pontskoga, Ivana Kasijana, Ivana Klimaka, majku Sinkletiku, Maksima Ispovjedaoca, Simeona Novog Bogoslova i mnoge egipatske oce, koji su djelovali na grčkim područjima kasnoga Rimskog Carstva, u Siriji, Perziji, Egiptu (kolijevci kršćanskog monaštva), Nubiji (današnjem Sudanu), etiopskom gorju, na Sinaju, u Palestini, Arabiji te Kapadokiji (današnjoj Turskoj). Pustinjski oci bijahu istinski duhovni vođe. Svoje su učenike vodili putem kontemplativne molitve. Oni su uvelike utjecali na istočno i zapadno kršćanstvo. Pustinjak Antun (oko 251.) nazvan zvijezda pustinje smatra se ocem kršćanskih monaha. Promatrano vremenski, ne pripada mu ta prednost, ali gledajući na povijesno značenje pustinjskih otaca i kršćanskog monaštva, Antun ima temeljno značenje.
Iz bogate riznice pustinjskih otaca skupljene su Izreke otaca (Apophtegmata). Otačke izreke obilježene su kratkoćom jer su nastale u okružju u kojem se škrtost na riječima smatrala krepošću, a samoća i šutnja ubrajaju u najvažnija sredstva duhovnoga napretka. Dovoljna je bila jedna prosvijetljena riječ, napose ako ju je izrekao „abbas“ (stari otac) ili „amma“ (majka). Abbas je duhovni učitelj koji ne označuje samostanskoga poglavara. Često ga zovu „starac“, ne prvotno zbog visoke dobi, već zbog životnog iskustva i duševno – duhovne sposobnosti razlikovanja. Abbas je ispunjen Božjim Duhom i ima riječ koja ga čini prepoznatljivim. Ta riječ nema ništa zajedničko s vještom govorljivošću, on ne naviješta nikakve nauke. Dođe li k njemu čovjek s pitanjem, može se dogoditi da ocu bude darovana riječ koja upućuje i usmjeruje. Tada on progovara. Otac, ako nije izazvan, ne govori.
Budi strpljiv i, stojeći u vjeri koju pokreće ljubav, šuti dok te Bog ne prosvijetli i time te osposobi da govoriš o njemu. Jer nema ničeg tužnijeg od čovjeka koji govori o Bogu, a nema Boga.
Diadoh Fotički
Živeći jednostavno, povučeni od svijeta, ranokršćanski oci posvećivali su se proučavanju oblika i stupnjeva ljudskog duha, tajnama unutarnjeg života duše, potrazi za načinima ostvarenja duševnog mira (hesihije) i čiste molitve. Svoja su učenja, koje su se najčešće prenosila usmjenom predajom, ali i zapisivala, iznosili ponajprije za pouku učenikâ. Pouke su obično izlagali u obliku kratkih tekstova (grč. kefalia, glava, poglavlje) koji su se zatim učili napamet i „preživali“ u nutrini, meditirali tijekom obavljanja jednostavnih aktivnosti (npr. pletenja košara) i trenutaka mira. Svatko tko želi svoju dušu uzdići do spoznaje Boga, smatrali su pustinjski oci, prolazi trostrukom stazom: prvi stupanj, praktikos, pripremni je stupanj u molitvenom životu i mističnoj spoznaji. Mladi tragatelj mora se vježbati u discipliniranoj pozornosti i, prije nego što se usudi istraživati tajanstveno djelovanje božanskog Duha, mora pročistiti svoj duh, dublje upoznati sebe. Evagrije Pontski, primjerice, poučava: Oni koji stalno nose loše uspomene i ogorčenost u sebi, a očekuju nekakve plodove od svoje molitve, sliče na ljude koji idu po vodu s probušenim vjedrom. Marko Isposnik pak upozorava duhovnog početnika: Kao što tele koje ide za svježom travom polako luta te se odjednom nađe u opasnosti blizu kakve provalije, tako biva i s dušom koju misli polako zavode. Egipatski oci savjetuju nam kako se snaći u složenim ljudskim odnosima: Amma Sara reče: kad bih molila Boga da svi ljudi budu zadovoljni sa mnom, pred svakim bih vratima trebala mijenjati svoje mišljenje. Stoga ću ga radije moliti da moje srce bude čisto prema svima.
Nakon učvršćenja temelja moralne i asketske discipline slijedi theoretikos, „motrenje“, stupanj na kojemu duhovni tragatelj svladava teškoće unutarnjeg života, primjerice strahove i predrasude, probleme koji stalno iskrsavaju na molitvenom putu i priječe mu duhovni napredak. Grgur Nazijanski preporučuje: Misliti na Boga treba češće negoli disati, Evagrije Pontski objašnjava kakva je istinska molitva: Istinsku si molitvu upoznao tek kad u njoj osjetiš radost koja nadmašuje sve užitke svijeta, a Maksim Ispovjedalac govori o plodu mistične spoznaje: Postaneš li pravi učenik, primit ćeš komade mističkih kruhova iz ruku samog Logosa i nahranit ćeš tisuće ljudi. Pouke za treći stupanj, gnostikos, stanje znanja ili razumijevanja, pustinjski oci predvidjeli su samo za one koji su već iskusili djelovanje Duha i bili pripremljeni za razmatranje viših misterija, koji su se toliko oslobodili navezanosti na tjelesno i umno da već mogu osjetiti predokus onoga što nam je Gospodin priredio u vječnosti.
Pustinjski oci živjeli su u askezi, a askeza znači vježba. Ustrajnom vježbom se može steći željena kondicija. Radi se o duhovnim i duševnim sposobnostima, o krepostima. Ako kršćanin na svakom koraku još uvijek postupa i reagira kao stari Adam, to je zato što još nije stekao pravu duhovnu kondiciju. Pustinjak vježbom poslušnosti uvježbava mrtvljenje svoje vlastite volje u poslušnosti prema pretpostavljenima. Čak i samotnik, koji živi izvan jedne takve hijerarhijski povezane zajednice, ne smije zanemarivati sličnu vježbu. Pustinjski oci većinom bijahu siromašni, neobrazovani ratari, koji su govorili samo koptski i nisu znali ni grčki ni latinski. Odlikuju se radom, a ne govorom. Sustavno rade na samima sebi. Svoje asketske i duhovne napore nazivlju radom. Potrebna je askeza, naporno vježbanje. Tako je, primjerice, doslovno siromaštvo samo oruđe za uvježbavanje da sve treba očekivati od Boga, posvema mu se predati te tako prispjeti do siromaštva u duhu kojem je obećano Kraljevstvo nebesko. Kellion (ćelija, sobica) u pustinjačkom životu ima središnje mjesto, ali nije sama sebi svrhom, nego je sredstvo do cilja, a to je „mir srca“. I u samoći ćelije čovjek može biti mučen zavidnim, srditim, zlobnim navalama. Ali može biti i obrnuta situacija, usred gradske vreve osoba može boraviti u duhovnoj ćeliji mirna srca.
Cellam est caelum. (Ćelija je nebo).
Redovnička izreka
Pouke ranih kršćanskih mislilaca i danas mogu biti dragocjeno svjetlo tebi koji si se odvažio zaputiti na taj teško prohodni kršćanski duhovni put želeći da te na njegovu kraju obasja svjetlost Istine. Vjerojatno zamoren žrvnjem svakodnevnoga života koji ne staje, poput učenikâ pustinjskih otaca iskoristi trenutke opuštenosti: svaki dan uzmi jedan biser, izreku koja te nadahnjuje, razmatraj je i ponavljaj kad god možeš, „preživaj“ je i pusti da ti se se s usana otisne u srce, „dok se ne raspukne poput ploda na jeziku monaha i otkrije svoj nutarnji okus tragajućoj duši“.
PUSTINJSKI OCI
U trećem i četvrtom stoljeću mnogi kršćani napuštaju gradove i povlače se u pustinje i samotišta da se u njima potpuno posvete molitvenom životu. Među tim ranokršćanskim monasima valja istaknuti sirijskog pustinjaka Afratu Perzijskoga, grčkog biskupa Diadoha Fotičkoga, grčkoga teologa Grgura Nazijanskoga, zatim Ivana Damaščanina, Evagrija Pontskoga, Ivana Kasijana, Ivana Klimaka, majku Sinkletiku, Maksima Ispovjedaoca, Simeona Novog Bogoslova i mnoge egipatske oce, koji su djelovali na grčkim područjima kasnoga Rimskog Carstva, u Siriji, Perziji, Egiptu (kolijevci kršćanskog monaštva), Nubiji (današnjem Sudanu), etiopskom gorju, na Sinaju, u Palestini, Arabiji te Kapadokiji (današnjoj Turskoj). Pustinjski oci bijahu istinski duhovni vođe. Svoje su učenike vodili putem kontemplativne molitve. Oni su uvelike utjecali na istočno i zapadno kršćanstvo. Pustinjak Antun (oko 251.) nazvan zvijezda pustinje smatra se ocem kršćanskih monaha. Promatrano vremenski, ne pripada mu ta prednost, ali gledajući na povijesno značenje pustinjskih otaca i kršćanskog monaštva, Antun ima temeljno značenje.
Iz bogate riznice pustinjskih otaca skupljene su Izreke otaca (Apophtegmata). Otačke izreke obilježene su kratkoćom jer su nastale u okružju u kojem se škrtost na riječima smatrala krepošću, a samoća i šutnja ubrajaju u najvažnija sredstva duhovnoga napretka. Dovoljna je bila jedna prosvijetljena riječ, napose ako ju je izrekao „abbas“ (stari otac) ili „amma“ (majka). Abbas je duhovni učitelj koji ne označuje samostanskoga poglavara. Često ga zovu „starac“, ne prvotno zbog visoke dobi, već zbog životnog iskustva i duševno – duhovne sposobnosti razlikovanja. Abbas je ispunjen Božjim Duhom i ima riječ koja ga čini prepoznatljivim. Ta riječ nema ništa zajedničko s vještom govorljivošću, on ne naviješta nikakve nauke. Dođe li k njemu čovjek s pitanjem, može se dogoditi da ocu bude darovana riječ koja upućuje i usmjeruje. Tada on progovara. Otac, ako nije izazvan, ne govori.
Budi strpljiv i, stojeći u vjeri koju pokreće ljubav, šuti dok te Bog ne prosvijetli i time te osposobi da govoriš o njemu. Jer nema ničeg tužnijeg od čovjeka koji govori o Bogu, a nema Boga.
Diadoh Fotički
Živeći jednostavno, povučeni od svijeta, ranokršćanski oci posvećivali su se proučavanju oblika i stupnjeva ljudskog duha, tajnama unutarnjeg života duše, potrazi za načinima ostvarenja duševnog mira (hesihije) i čiste molitve. Svoja su učenja, koje su se najčešće prenosila usmjenom predajom, ali i zapisivala, iznosili ponajprije za pouku učenikâ. Pouke su obično izlagali u obliku kratkih tekstova (grč. kefalia, glava, poglavlje) koji su se zatim učili napamet i „preživali“ u nutrini, meditirali tijekom obavljanja jednostavnih aktivnosti (npr. pletenja košara) i trenutaka mira. Svatko tko želi svoju dušu uzdići do spoznaje Boga, smatrali su pustinjski oci, prolazi trostrukom stazom: prvi stupanj, praktikos, pripremni je stupanj u molitvenom životu i mističnoj spoznaji. Mladi tragatelj mora se vježbati u discipliniranoj pozornosti i, prije nego što se usudi istraživati tajanstveno djelovanje božanskog Duha, mora pročistiti svoj duh, dublje upoznati sebe. Evagrije Pontski, primjerice, poučava: Oni koji stalno nose loše uspomene i ogorčenost u sebi, a očekuju nekakve plodove od svoje molitve, sliče na ljude koji idu po vodu s probušenim vjedrom. Marko Isposnik pak upozorava duhovnog početnika: Kao što tele koje ide za svježom travom polako luta te se odjednom nađe u opasnosti blizu kakve provalije, tako biva i s dušom koju misli polako zavode. Egipatski oci savjetuju nam kako se snaći u složenim ljudskim odnosima: Amma Sara reče: kad bih molila Boga da svi ljudi budu zadovoljni sa mnom, pred svakim bih vratima trebala mijenjati svoje mišljenje. Stoga ću ga radije moliti da moje srce bude čisto prema svima.
Nakon učvršćenja temelja moralne i asketske discipline slijedi theoretikos, „motrenje“, stupanj na kojemu duhovni tragatelj svladava teškoće unutarnjeg života, primjerice strahove i predrasude, probleme koji stalno iskrsavaju na molitvenom putu i priječe mu duhovni napredak. Grgur Nazijanski preporučuje: Misliti na Boga treba češće negoli disati, Evagrije Pontski objašnjava kakva je istinska molitva: Istinsku si molitvu upoznao tek kad u njoj osjetiš radost koja nadmašuje sve užitke svijeta, a Maksim Ispovjedalac govori o plodu mistične spoznaje: Postaneš li pravi učenik, primit ćeš komade mističkih kruhova iz ruku samog Logosa i nahranit ćeš tisuće ljudi. Pouke za treći stupanj, gnostikos, stanje znanja ili razumijevanja, pustinjski oci predvidjeli su samo za one koji su već iskusili djelovanje Duha i bili pripremljeni za razmatranje viših misterija, koji su se toliko oslobodili navezanosti na tjelesno i umno da već mogu osjetiti predokus onoga što nam je Gospodin priredio u vječnosti.
Pustinjski oci živjeli su u askezi, a askeza znači vježba. Ustrajnom vježbom se može steći željena kondicija. Radi se o duhovnim i duševnim sposobnostima, o krepostima. Ako kršćanin na svakom koraku još uvijek postupa i reagira kao stari Adam, to je zato što još nije stekao pravu duhovnu kondiciju. Pustinjak vježbom poslušnosti uvježbava mrtvljenje svoje vlastite volje u poslušnosti prema pretpostavljenima. Čak i samotnik, koji živi izvan jedne takve hijerarhijski povezane zajednice, ne smije zanemarivati sličnu vježbu. Pustinjski oci većinom bijahu siromašni, neobrazovani ratari, koji su govorili samo koptski i nisu znali ni grčki ni latinski. Odlikuju se radom, a ne govorom. Sustavno rade na samima sebi. Svoje asketske i duhovne napore nazivlju radom. Potrebna je askeza, naporno vježbanje. Tako je, primjerice, doslovno siromaštvo samo oruđe za uvježbavanje da sve treba očekivati od Boga, posvema mu se predati te tako prispjeti do siromaštva u duhu kojem je obećano Kraljevstvo nebesko. Kellion (ćelija, sobica) u pustinjačkom životu ima središnje mjesto, ali nije sama sebi svrhom, nego je sredstvo do cilja, a to je „mir srca“. I u samoći ćelije čovjek može biti mučen zavidnim, srditim, zlobnim navalama. Ali može biti i obrnuta situacija, usred gradske vreve osoba može boraviti u duhovnoj ćeliji mirna srca.
Cellam est caelum. (Ćelija je nebo).
Redovnička izreka
Pouke ranih kršćanskih mislilaca i danas mogu biti dragocjeno svjetlo tebi koji si se odvažio zaputiti na taj teško prohodni kršćanski duhovni put želeći da te na njegovu kraju obasja svjetlost Istine. Vjerojatno zamoren žrvnjem svakodnevnoga života koji ne staje, poput učenikâ pustinjskih otaca iskoristi trenutke opuštenosti: svaki dan uzmi jedan biser, izreku koja te nadahnjuje, razmatraj je i ponavljaj kad god možeš, „preživaj“ je i pusti da ti se se s usana otisne u srce, „dok se ne raspukne poput ploda na jeziku monaha i otkrije svoj nutarnji okus tragajućoj duši“.