Kontemplativna kapela u franjevačkom samostanu "Haus der Stille" u Austriji.
SJEDENJE, DISANJE, RIJEČ
Sjedenje
Kršćanski monasi su poznavali dugo i ustrajno sjedenje u molitvi. Važno je pronaći mirno mjesto. Možemo sjesti na crkvenu klupu ili kod kuće mirno na stolicu. Mnogi daju prednost niskoj klupici, drugi radije kleče na petama. Važno je pronaći položaj u kojemu možemo izdržati duže vremena bez pomicanja. Leđa u svakom obliku sjedenja moraju biti uspravna.
Disanje
Uključivanje u put koji vodi u dubinu najbolje se događa putem disanja koje je uvijek bilo velika pomoć u gotovo svim mističnim putovima. Naime, zajedno s disanjem moramo napustiti vanjske slojeve naših tjelesnih zapažanja prije nego se otvore vrata koja vode u dubinu. Važno je također da su nam leđa uspravljena, jer samo tada dijafragma ostaje slobodna i disanje može teći bez zapreka. Dovodimo, dakle, u red najprije naše tijelo. Sjedamo uspravno i onda pazimo na naše disanje. Puštamo ga da dolazi i odlazi. Potrebno je odmah na početku upozoriti da ćeš na ovom putu napredovati samo ako vježbaš svakodnevno, i to po mogućnosti u redovita vremena. Pola sata svaki put dobra je mjera za to. Kada smo naučili mirno sjediti i slijediti naše disanje, puštamo jedan samoglasnik ili jednu riječ u izdisaj. Važno je da ne dišemo svjesno, da ne podražujemo centar za disanje, koji je u probavnom traktu jako osjetljiv. Izdisaj će se posve prirodnim putem produljiti izgovaranjem samoglasnika ili riječi, ali to se nikada ne događa na umjetan način. Kršćanski monasi disanje su koristili kao pomoć.
Sljedeći citati ne žele kazati kako treba disati; bolje je držati se onoga što je rečeno u poglavlju o disanju. Ovi primjeri nam žele samo pokazati da je disanje igralo ulogu i u kršćanskoj monaškoj tradiciji kod kontemplativnog moljenja. Ti primjeri su iz Filokalije, knjige koja nas izvješćuje o molitvenom životu monaha u istočnoj Crkvi: “Tebi je, brate, poznato kako dišemo: udišemo i izdišemo. Bez toga je život nemoguć. Kada se, dakle, spustiš u svojoj ćeliji, saberi svoj duh, veži ga uz disanje kojim struji u tebe zrak, prisili ga svojim disanjem da uđe u tvoju sredinu i ostavi ga tamo. Ostavi ga tamo, ali ne mirnog i dokonog, nego sa sljedećom molitvom: “Gospodine Isuse, Božji Sine, smiluj mi se.” Čovjek koji bi to htio naučiti morao bi znati da je time što je naviknuo duh da po disanju dođe u sredinu, praktično naučio osloboditi se od svake misli u onomu trenutku u kojemu se duh sprema da dođe u sredinu, tako da postane jednostavan i gol, slobodan od svih sjećanja, izuzevši onaj poziv Gospodinu Isusu Kristu.
Tvoje mišljenje na Isusa treba se vezati uz tvoje disanje, tek onda ćeš shvatiti smisao šutnje. (Blaženi Ivan Klimak)
Otac Hesihije uči: “Ako uistinu hoćeš sačuvati šutnju onako kako bi zapravo trebao i biti bez naprezanja budna srca, onda molitvu Isusu veži uz svoje disanje”. Da bi se kod ove metode imalo uspjeha, najvažnija je Božja pomoć i zaziv Gospodina našega Isusa Krista. Unutarnja sabranost se ne da iznuditi samo prirodnom metodom - disanjem i traženjem mirnog i ne previše svijetlog mjesta. Sveti oci su izmislili ovu metodu samo zato da bi se sabrale misli, da bi se duh koji, normalno, rastreseno leprša okolo, vratio samomu sebi i da bi se koncentrirala njegova pažnja. Kad uvečer dođeš u svoju ćeliju ispunjenu sumrakom, sjedni na nisku stolicu, saberi svoj duh koji normalno kruži okolo, i vodi ga u svoju unutarnju sredinu svojim disanjem koje povezuješ s molitvom: “Gospodine Isuse, Božji Sine, smiluj mi se’'.
Riječ
Pisac Oblaka neznanja govori o jednoj riječi koja sadrži nama drago značenje. On govori i o jednoj kratkoj riječi koja se bolje uklapa od duge. Iskustvo pokazuje da je za vježbanje prikladan zatvoreni samoglasnik (kao kod riječi: Abba, Bog, Isus, Shalom). Kod unutarnjeg izgovora posljednji samoglasnik se razvlači potpuno prirodno u produženom izdisaju. Ako sam s pripravnom vježbom dotle dospio, više ne poklanjam pažnju disanju, nego na izabranu riječ, koju u njenom zadnjem samoglasniku malo razvlačim. Pjevam u sebi taj samoglasnik i bez vanjskog glasa. Ta riječ ili samoglasnik moje disanje vodi posve prirodno, i na njega više ne moram paziti. Naša nutrina se tim postupkom smiruje. Dok sabirem svoju svijest na tu riječ, oslobađam se mnogih stvari oko kojih se naš razum nužno vrti. Riječ, dakle, ostavlja sve gdje jest te ne vodi potiskivanju, nego sabire i pojednoličuje našu svijest u toj riječi, odnosno u tom samoglasniku. To u isto vrijeme ima učinak da se povlače sve misli, osjećaji i raspoloženja i samo i isključivo ta riječ veže moju pažnju i ispunja svijest. Moje ja (ego, misli, osjećaji) treba se u toj riječi rastopiti. Ne smije se o riječi razmišljati, jer bi to bila meditacija o nečemu. Temeljna uputa svih mistika glasi: “Moraš prestati razmišljati. Ni najpobožnije misli ne pomažu ti više na ovomu putu.” Ostavi sve što te priječi da budeš prazan. Sve ostaviti i biti prazan, preduvjet je za to da Bog može nastupiti.
Evagrije Pontski, monaški pisac koji je živio u 4. stoljeću u svojim bilješkama Poglavlje o molitvi dao nam je važne upute kako stari monasi moraju njegovati kontemplativnu molitvu: “Kada moliš, ne predočavaj si božanstvo nikakvom slikom koju si ti sam sebi oblikovao. Čuvaj se i od toga da se tvoj duh zabavlja bilo kakvom osobitom formom, nego ga slobodna od svake forme usmjeri na bezlični Bitak, jer ćeš samo tako postići spoznaju. Nećeš doći do čiste molitve ako si u poslovima koji se bave materijalnim stvarima i ako si neprestano uznemiren brigom o njima. Jer tko moli mora se osloboditi od misli. Kada moliš, ne brini se o potrebama svoga života, inače bi mogao zbog jednog ujeda buhe ili zbog jedne uši, jedne muhe ili jednog komarca nanijeti štetu onom nenadmašivom daru što ga primaš u molitvi. Kod moljenja ne smiješ si ni u kom slučaju stvarati sliku o bilo čemu, ne smiješ si ništa predočavati. Sretan je onaj duh koji je za vrijeme molitve slobodan od svega predmetnoga, koji se štoviše oslobodio svih misli. Sretan onaj duh koji je za vrijeme molitve posve slobodan od sjetilnog iskustva.''
Molitva još nije savršena ako monah koji moli zna da moli. (Kasijan)
Sjedenje
Kršćanski monasi su poznavali dugo i ustrajno sjedenje u molitvi. Važno je pronaći mirno mjesto. Možemo sjesti na crkvenu klupu ili kod kuće mirno na stolicu. Mnogi daju prednost niskoj klupici, drugi radije kleče na petama. Važno je pronaći položaj u kojemu možemo izdržati duže vremena bez pomicanja. Leđa u svakom obliku sjedenja moraju biti uspravna.
Disanje
Uključivanje u put koji vodi u dubinu najbolje se događa putem disanja koje je uvijek bilo velika pomoć u gotovo svim mističnim putovima. Naime, zajedno s disanjem moramo napustiti vanjske slojeve naših tjelesnih zapažanja prije nego se otvore vrata koja vode u dubinu. Važno je također da su nam leđa uspravljena, jer samo tada dijafragma ostaje slobodna i disanje može teći bez zapreka. Dovodimo, dakle, u red najprije naše tijelo. Sjedamo uspravno i onda pazimo na naše disanje. Puštamo ga da dolazi i odlazi. Potrebno je odmah na početku upozoriti da ćeš na ovom putu napredovati samo ako vježbaš svakodnevno, i to po mogućnosti u redovita vremena. Pola sata svaki put dobra je mjera za to. Kada smo naučili mirno sjediti i slijediti naše disanje, puštamo jedan samoglasnik ili jednu riječ u izdisaj. Važno je da ne dišemo svjesno, da ne podražujemo centar za disanje, koji je u probavnom traktu jako osjetljiv. Izdisaj će se posve prirodnim putem produljiti izgovaranjem samoglasnika ili riječi, ali to se nikada ne događa na umjetan način. Kršćanski monasi disanje su koristili kao pomoć.
Sljedeći citati ne žele kazati kako treba disati; bolje je držati se onoga što je rečeno u poglavlju o disanju. Ovi primjeri nam žele samo pokazati da je disanje igralo ulogu i u kršćanskoj monaškoj tradiciji kod kontemplativnog moljenja. Ti primjeri su iz Filokalije, knjige koja nas izvješćuje o molitvenom životu monaha u istočnoj Crkvi: “Tebi je, brate, poznato kako dišemo: udišemo i izdišemo. Bez toga je život nemoguć. Kada se, dakle, spustiš u svojoj ćeliji, saberi svoj duh, veži ga uz disanje kojim struji u tebe zrak, prisili ga svojim disanjem da uđe u tvoju sredinu i ostavi ga tamo. Ostavi ga tamo, ali ne mirnog i dokonog, nego sa sljedećom molitvom: “Gospodine Isuse, Božji Sine, smiluj mi se.” Čovjek koji bi to htio naučiti morao bi znati da je time što je naviknuo duh da po disanju dođe u sredinu, praktično naučio osloboditi se od svake misli u onomu trenutku u kojemu se duh sprema da dođe u sredinu, tako da postane jednostavan i gol, slobodan od svih sjećanja, izuzevši onaj poziv Gospodinu Isusu Kristu.
Tvoje mišljenje na Isusa treba se vezati uz tvoje disanje, tek onda ćeš shvatiti smisao šutnje. (Blaženi Ivan Klimak)
Otac Hesihije uči: “Ako uistinu hoćeš sačuvati šutnju onako kako bi zapravo trebao i biti bez naprezanja budna srca, onda molitvu Isusu veži uz svoje disanje”. Da bi se kod ove metode imalo uspjeha, najvažnija je Božja pomoć i zaziv Gospodina našega Isusa Krista. Unutarnja sabranost se ne da iznuditi samo prirodnom metodom - disanjem i traženjem mirnog i ne previše svijetlog mjesta. Sveti oci su izmislili ovu metodu samo zato da bi se sabrale misli, da bi se duh koji, normalno, rastreseno leprša okolo, vratio samomu sebi i da bi se koncentrirala njegova pažnja. Kad uvečer dođeš u svoju ćeliju ispunjenu sumrakom, sjedni na nisku stolicu, saberi svoj duh koji normalno kruži okolo, i vodi ga u svoju unutarnju sredinu svojim disanjem koje povezuješ s molitvom: “Gospodine Isuse, Božji Sine, smiluj mi se’'.
Riječ
Pisac Oblaka neznanja govori o jednoj riječi koja sadrži nama drago značenje. On govori i o jednoj kratkoj riječi koja se bolje uklapa od duge. Iskustvo pokazuje da je za vježbanje prikladan zatvoreni samoglasnik (kao kod riječi: Abba, Bog, Isus, Shalom). Kod unutarnjeg izgovora posljednji samoglasnik se razvlači potpuno prirodno u produženom izdisaju. Ako sam s pripravnom vježbom dotle dospio, više ne poklanjam pažnju disanju, nego na izabranu riječ, koju u njenom zadnjem samoglasniku malo razvlačim. Pjevam u sebi taj samoglasnik i bez vanjskog glasa. Ta riječ ili samoglasnik moje disanje vodi posve prirodno, i na njega više ne moram paziti. Naša nutrina se tim postupkom smiruje. Dok sabirem svoju svijest na tu riječ, oslobađam se mnogih stvari oko kojih se naš razum nužno vrti. Riječ, dakle, ostavlja sve gdje jest te ne vodi potiskivanju, nego sabire i pojednoličuje našu svijest u toj riječi, odnosno u tom samoglasniku. To u isto vrijeme ima učinak da se povlače sve misli, osjećaji i raspoloženja i samo i isključivo ta riječ veže moju pažnju i ispunja svijest. Moje ja (ego, misli, osjećaji) treba se u toj riječi rastopiti. Ne smije se o riječi razmišljati, jer bi to bila meditacija o nečemu. Temeljna uputa svih mistika glasi: “Moraš prestati razmišljati. Ni najpobožnije misli ne pomažu ti više na ovomu putu.” Ostavi sve što te priječi da budeš prazan. Sve ostaviti i biti prazan, preduvjet je za to da Bog može nastupiti.
Evagrije Pontski, monaški pisac koji je živio u 4. stoljeću u svojim bilješkama Poglavlje o molitvi dao nam je važne upute kako stari monasi moraju njegovati kontemplativnu molitvu: “Kada moliš, ne predočavaj si božanstvo nikakvom slikom koju si ti sam sebi oblikovao. Čuvaj se i od toga da se tvoj duh zabavlja bilo kakvom osobitom formom, nego ga slobodna od svake forme usmjeri na bezlični Bitak, jer ćeš samo tako postići spoznaju. Nećeš doći do čiste molitve ako si u poslovima koji se bave materijalnim stvarima i ako si neprestano uznemiren brigom o njima. Jer tko moli mora se osloboditi od misli. Kada moliš, ne brini se o potrebama svoga života, inače bi mogao zbog jednog ujeda buhe ili zbog jedne uši, jedne muhe ili jednog komarca nanijeti štetu onom nenadmašivom daru što ga primaš u molitvi. Kod moljenja ne smiješ si ni u kom slučaju stvarati sliku o bilo čemu, ne smiješ si ništa predočavati. Sretan je onaj duh koji je za vrijeme molitve slobodan od svega predmetnoga, koji se štoviše oslobodio svih misli. Sretan onaj duh koji je za vrijeme molitve posve slobodan od sjetilnog iskustva.''
Molitva još nije savršena ako monah koji moli zna da moli. (Kasijan)